Kod idealiatičke bračne ljubavi sve je podređeno postizavanju savršenstva.
Tu je sve čisto, idealno i savršeno. Nema prosječnosti. Cilj je idealan brak.
S obzirom da nema idealnog takav perfecionistički brak se brzo pretvara u frustraciju.
109 total views
Moj prvi susret s dječjom književnošću
Kao da je bilo jučer, sjećam se knjižare u centru Širokog Brijega. U toj knjižari radila je moja majka. Svaki posjet majci, prije ili iza nastave bio je istovremeno i susret s knjigama koje su krasile police. Gledala sam u te knjige, otvarala ih, listala progledavajući se u njima. Svaki put kada bih uzela knjigu u ruke osjećala sam se velikom gledajući u knjigu sa strahopoštovanjem. Osjećala sam kako je knjiga nešto posebno, uzvišeno i zanimljivo je taj osjećaj postoji i danas.
Majka je koristila svaku prigodu kako bi nas darovala slikovnicom ili knjigom.
Sjećam se kako mi je za novu 1988., godinu darovala jednu veliku knjigu priča u kojoj je bila i ona o TRI MUŠKETIRA.
Prva knjiga koje se sjećam je BAJKE BRAĆE GRIMM. Imala je bijele korice na kojima se nalazio narančasto zeleni dvorac i likovi iz bajki.
U toj „škrinjici“ pronašla sam ; Crvenkapicu, Ivicu i Maricu, Pepeljugu, Snjeguljicu i sedam patuljaka i ostale predivne bajke u kojima gledano iz današnje priče je pohranjena sva mudrost ljudskih međusobnih odnosa, kao i odnosa prema sebi, vrednotama itd.
Naravno čitala sam je tada ali i puno godina kasnije, s istom emocijom. S pozornom uživljenošću u priču i likove.
Većinu priča sam znala doslovce prepričati jer sam tu knjigu pročitala najmanje 7 puta u životu. Kao danas i u djetinjstvu sam bila vizualni kupac. Sjećam se kako su me korice te knjige podsjećale na istinu, svježinu, čistoću…
Uživala sam u društvu te knjige. Da u društvu, jer knjiga je živa u njoj je čovjek, ljudi… iza knjige stoji čovjek u njoj njegova duša.
Zato treba pozorno birati svaki detalj vezano za knjigu.
Druga knjiga koje se sjećam bila je DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA koju sam dobila među božićnim darovima. Ta me knjiga pak asocirala na obitelj i emocije koje u njoj gradimo. Kako je čovjek stvoren kao jedinka, ali kao dio društva. Te kako je potrebno da pronađe mjesto u tom društvu pa i kad je ono hladno upravo paleći svoje „šibice“ Jer DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA nije grijala samo sebe, ona je šibicama razgonila tamu svijeta u kojem istovremeno za nju ne biješe mjesta. Ova priča me asocira na Isusovo rođenje u Betlehemu, kao i mnoga rođenja današnjice koja neki ne prihvaćaju.
Moje djetinjstvo, odrastanje kao i današnji život obilježen je knjigom. Cijelim setovima slikovnica, bajki, kasnije školske lektire. Neke od tih knjiga imam i danas iako je od tada prošlo 40 godina.
Smatram kako su knjige za djecu literatura koja utječe na formiranje čovjekove osobnosti i stoga djeci treba čitati i kupovati knjige sa lijepim sadržajem.
Mene su BAJKE BRAĆE GRIM naučile kako postoje ;dobri i manje dobri ljudi, kako čovjek ima svoje slabosti ali se s njima treba boriti, kako su priroda i životinjski svijet inkorporirani u našu svakodnevnicu.
Osobno ne pišem knjige za djecu, ali im se divim.
Jer svatko od nas je jedno veliko dijete, koje s godinama stari.
Tu i tamo i danas pročitam bajku i što sam starija sve više s poznajem njihovu životnu realnost!
SANIJELA MATKOVIĆ
Književnica iz Širokog Brijega
134 total views, 1 views today
Intervju
1. Zašto ste odabrali poziv nutricioniste?
2. Što je nutricionizam?
3. Jesu li ljudi svjesni koliko hrana utječe na njihov život?
4. Koji je dio Vašeg poziva najljepši?
5. O čemu ćete govoriti u svojim rubrikama na svojoj stranici?
1. Nutricionizam me oduvijek privlačio. To je uistinu zanimljivo zanimanje, i nije nimalo opterećujuće niti zastrašujuće kako to obično drugi percipiraju. Kroz ovo zanimanje mogu ljudima približiti važnost uravnotežene ishrane i poboljšati zdravlje i cjelokupan život putem prehrane.
2. Riječ je primijenjenoj prirodnoj znanosti o hranjenju tijela koja proučava odnos između čovjeka i hrane i svega što proizlazi iz tog odnosa. Ima važnu ulogu u shvaćanju mnogih procesa povezanih uz prehranu i pojavu bolesti i poremećaja, ali i u shvaćanju uloge prehrane u modeliranju genetskog potencijala pojedinca.
3. Velika većina nije. Ljudima je teško pojasniti da je hrana izvor zdravlja koliko i bolesti. Stoga, nije nebitno što jedemo i u kojim količinama. Nutritivno bogata hrana doprinosi boljem zdravlju na svim razinama.
4. Najljepši dio poziva i smisao ovog zanimanja je kada pomognem nekome da promijeni svoje prehrambene navike i usvoji novi način života.
5. U svojim rubrikama želim posvjestiti što je to nutritivno bogata hrana, na koje načine se ,može pripravljati i konzumirati, a naravno očekujem i konkretna pitanja od čitatelja.
551 total views
662 total views
Marija Juračić rođena je u Osijeku. U Zadru je završila gimnaziju i Filozofski fakultet, a zatim se preselila Rijeku gdje radi u jednoj srednjoj školi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Već petu godinu vodi Portal za objavu poezije “Očaravanje” koji je mnogim pjesnicima pomogao objaviti njihove prve zbirke. Portal nosi moto: “Poezija jest očaravanje, ona je čaroban svijet mašte i razmišljanja, otvaranje duše novim svjetovima.” 2012. godine nominiran je za izbor najboljih web-portala u oblasti “Znanost, obrazovanje, kultura”.
Pjesme i kratke priče Marije Juračić objavljene su u mnogim zbornicima i časopisima. Urednica je dvadesetak poetskih zbirki i romana. Piše recenzije objavljene u raznim novinama, a posljednja je “Preskočeni pejzaž” za izložbu slikara Marina Bobana i pjesnikinje Nade Topić, u okviru Solinskog kulturnog ljeta.
Njen kritički osvrt “Sestrica s jezera” Gorana Tribusona ušao je u izbor za ZiN nagradu, a kratka priča “Plovidba” objavljena je u Večernjem listu, u okviru Večernjakovog natječaja za kratku priču “Ranko Marinković”.
Juračić je objavila nekoliko zbirki pjesama i romana, od kojih su “Ljubav u Pompejima” i “Una” prevedeni na njemački jezik i objavljeni u ediciji Rediroma Verlag i na Amazonu. Posljednji roman “Dronovi, furešti, ubojstvo” u rujnu 2017. našao se na 26. od 50 mjesta na top listama hrvatskog romana.
Marija Juračić piše članke o jeziku, kritičke osvrte i eseje za nekoliko časopisa i književnih portala, a surađuje i s crnogorskim časopisom i portalom za kulturu, književnost i društvene teme “Avlija”. U “Hrvatskom glasu Berlin” ima svoju stalnu rubriku za objavu humoreski “Iz druge perspektive”.
Je li život za tebe avantura ili prilika?
Život se jednostavno dogodi. Odgovor na ovo pitanje vjerojatno ovisi o prvoj obitelji u kojoj se nađemo. U ranom djetinjstvu ostala sam bez oca i rasla uz mamu i baku te dva mnogo starija brata. Ta je činjenica uvjetovala da nisam braću doživljavala kao konkurenciju, nisam upoznala ljubomoru, nisam s njima morala ništa dijeliti. Bila sam mezimica, ali ne u smislu maženja, već u smislu razumijevanja i potpunog prihvaćanja. U mojim igrama nije bilo mobitela, ali je na obali ispred moje kuće uvijek bilo mnogo djačurlije pa bi samo poziv babe na ručak za trenutak prekinuo našu igru. Nisam nikada morala tražiti neku priliku da nešto dobijem. A igre obično nisu uključivale igračke. Sjećam se da smo priređivali predstave. Bio je nekakav igrokaz, mislim od Vladimita Nazora, „Crvenkapica“. Jedna je djevojčica donjela plahte za zavjese pozornice. Igrokaz je bio u punom jeku, kad je dojurila njena mama i bijesno pokupila svoje plahte. U školi nisam tražila nikakve prilike da se izvučem. Nisam bila štreberica, voljela sam učiti, sve osim matematike. No kao studentica kroatistike davala sam instrukcije iz matematike. Nisam htjela da mi to područje ostane u sivoj zoni. Ne mogu reći ni da je život avantura. Avanturizam je kod mene ostao samo u književnoj sferi. U stvarnom životu volim imati minimalnu dozu sigurnosti.U mladosti sam bila sklona napraviti nešto ludo, neobuzdano, ali bi me moj racionalni suprug brzo „spustio na tlo“. Sjećam se da smo jednom iz Zadra, na moje inzistiranje, malenom barčicom došli do nekog nenaseljenog otoka i bilo je snošljivo dok nam nije nestalo vode. Na tom otoku srela sam magarca kojeg sam kasnije opisala u romanu „Una“. Na povratku nam se pokvario motor i slabo bismo prošli da nam se ljudi s nekog motornog čamca nisu smilovali i dovukli do luke. Dakle, život se samo dogodi i ne treba ga uzimati preozbiljno.
Je li život književnika knjiga ili sonet?
Život svakog čovjeka je knjiga koja povremeno u sebi sadrži i poneki sonet.
Ma koliko život bio zahtjevan i težak, dogodi se u njemu i nešto lijepo, poetično, dođe neka ljubav koja te uzdigne iznad tla, koja te odmakne od ustaljenosti i koja ti pomogne skočiti u neki drugačiji, otkačeniji svijet. A kada sonet završi, čovjek se vrati uobičajenoj stazi, zahvalan na osjećaju kada mu je srce burnije kucalo.
Zašto promoviraš druge autore?
Život je ispunjen zlom koje sve više osvaja teren. Nitko ne želi živjeti u sredini koja je zla. Moja djeca i moji unuci trebali bi imati bolji život. Nisam dovoljno hrabra ni avanturistički nastrojena da uzmem oružje i zlu razbijem nos. Ja se jedino tako mogu protiv njega boriti. Kada vidim da je neki autor napisao nešto dobro, poetski lijepo, etički prihvatljivo, volim ga promovirati. Knjige takvih autora su male oaze dobra, svjetla u tami. Čak ako kroče tamom, u čovjeku izazivaju nešto dobro. Svi smo povezani, kako reče Tin.
Kada sam s književnikom i slikarom Zoranom Hercigonjom ostvarila podlistak časopisa „Diskurs“ „Pobratimstvo lica u svemiru“ u želji da pokažemo koliko su pjesnici međusobno povezani, koliko prihvaćaju riječ drugog pjesnika, ne samo suvremenika, nego i onih koji su ostali negdje u dubinama vremena, a koji svojim stihovima još zrače i znače, bila sam oduševljena brojem pristiglih radova. Svi smo upleteni u mrežu poezije.
Zašto pišeš?
Pišem zato što imam nešto za reći i želim da to što pišem netko pročita. Pjesme su moj intiman svijet, romanima ukazujem na razne društvene devijacije. Oni su moj svjetonazor, razmišljanja o svijetu i životu, psihologija raznih tipova ljudi. Satire i komedije ismijavaju sve što treba ismijati, razgoličuju sve što valja razgolititi. Moja su književna djela svojevrstan razgovor s ljudima, ne samo današnjice, jer su teme uglavnom općeljudske.
779 total views
Nekidan mi je dobrodušna neznanka rekla da sam joj upala u oči kao sama. Što je? Kao da sam bezuba. Samoća valjda liči na šuplja usta, nemaš u koga ili što zagristi. A život je hranjenje nečim.
Ne znam, ali mene učas pregazi sjena drugog bića. Sjena i želja nekih ljudi je 10 tona teža od njihova tijela.
Zar ne moramo protiv rana kao protiv štetočina, ljubi sebe pa onda bližnjega svoga. Samoća mi razmiče granice, u starim brdima vidim brda koja prije nisam vidjela, u srcu mi zvoni za veliki odmor, samoća ima zvuk baršuna i kontrabasa, vedri udarci u limeni bubanj. Volim ljubav, ali ne volim “kompromise”, za mene to je nešto nalik rupi u zakonu, nešto pogodno za lopovluke.Zajednica dvoje: spojenost s drugim bićem kao tvrd kalup za vlastito tijelo u vremenu. Lijepa, beskrajna priča. Udvoje zajahati vremenski pravac, dobiješ strijelu koja probija aortu usamljene, nesigurne budućnosti. No fiziku nedostižne budućnosti za neke od nas dokazao je Tantal.
Dvoje, znači naslagati čvrste, sigurne dane u redove, kao šest metara drva za zimu. Okupiti se oko “mene i tebe” kao oko ognjišta i šaputati priče o zajedničkim planovima. No često u ljubavi postoji želja za sljedbeništvom, za vezom tajnom i bezumnom, nalik sekti. Stargate. Ma kakav rast, bude implodiranje, želja za potpunim predanjem i stradanjem. Topla je maternica zajedničke propasti, jer rana žuri rani. Rane se traže. Iz rana se diže aromatična magla, kao mošus, zov na parenje, rana žuri rani
rane se privlače da bi se umnažale, da bi sav svijet prekrile i planet se nazvao Rana.
Pavle je rekao volio bih da ste svi kao ja sami, da ne budete razdijeljeni.
Zlodusi žvaču ranu kao gumu od ljudskog mesa. Žele uvijek sjediti za stolom i jesti, a ti budeš stol i hrana.Slobodna volja je često sila zamaha greške i vrati te na početak gdje treba ponoviti neke pačje škole. Sila slobodne volje je težak vjetar koji bira jug a ti bi sjever, slobodna je volja kao plišana zmija oko svakog omotana. Vidi vrtlog svih života sa njihovim slobodnim voljama. Vidi, oluja susjeda, tuča i uragan prijatelja, svi se vrte i bore za izlaz iz sile prošlih izbora i odluka.
Sila slobodne volje može ipak biti dobar rasplet i ubojstvo đavla papagaja.
Za neke, ljubav da, ali kad bi na svakog čovjeka došla tri psihijatra, dva socijalna radnika, pet razgovora s omrzlim roditeljima i četiri anđela ratnika i čuvara.
Sjedi čovjek uz obalu stola i puši.
Sjedi čovjek ima pištolj kod srca i njime buši rupe u ljudima.
Sjedi čovjek i ne vjeruje u sebe, ne vjeruje očima. Ali vjeruje tebi.
I diže se i ode. I bude rana sarma
oko mnogih zamotana.
1,135 total views
|
Ovim povodom razgovarali smo s urednicom monografije gospođom Slavicom Karačić 1.listopada u prekrasnom ambijentu Sveučilišne galerije u Rodoču, upriličeno je prvo predstavljanje monografije hercegbosanskog sporta ”Na Olimpu Herceg-Bosne”. O monografiji su tom prigodom govorili jedan od autora, Miljenko Karačić, recenzent Marin Čorluka i ja kao glavna urednica i nakladnik. Publici se video linkom obratio i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatko Dalić, inače autor osvrta u Monografiji. Na samom kraju svoj komentar na monografiju i na sport u našem društvu iznio je Dragan Čović, autor pogovora monografije. Tijekom predstavljanja mogli smo vidjeti i čuti izjave na video zidu ostalih autora. Anegdote ili zanimljive činjenice iz procesa nastanka monografije.  Dvije ideje su nas vodile kroz projekt. Jedna je promovirati ime Herceg-Bosne i dati mu sjaj i slavu kakvu zaslužuje. Druga ideja je pokazati kako jedan narod koji se u vlastitoj državi ne može politički i društveno realizirati zbog dominacije destruktivnih ideja unitarizma i separatizma, u sferi sporta, gdje te ideje nemaju značajnu ulogu, pokazuje nevjerojatnu izvrsnost i uspjeh. Monografija prokazuje gotovo tri desetljeća uspjeha sportskih klubova i pojedinaca te potvrđuje gore spomenute ideje. U jednom od tekstova u hrvatskim medijima nakon predstavljanja naslov je glasio ”hrvati u susjednoj državi dobili svoju sportsku bibliju”. Nije nam cilj bio zatvoriti priču o sportu u Hrvata u BiH već postaviti bazu ili referentnu točku za godine i rezultate koje slijede. |
1,433 total views
Knjige koje sam pročitala u rujnu!
Divan mjesec što se tiče knjiga!
Romani:
Čitam te kao knjigu – ljubavna romantična komedija koja ce vas razgaliti, podsjetiti na leptiriće u trbuhu
Nestao – odličan krimić/ psihološki triler iz Izraela. Napeto, inteligentno i neočekivano
Slatka mala ženica – psihološki bračni triler pun zaokreta i dokaza da ništa nije kako se čini na prvu
Deca su zakon – najbolja pročitana knjiga u rujnu. Napeti triler o otmici djevojčice koja je izložena javnosti od stane roditelja putem youtubea i instagrama kroz svakodnevno snimanje reklamnih videa. Ujedno i kritika današnje upotrebe društvenih mreža.
Autobiografije:
Manifest – divna iskrena životna priča omiljene Bernardine Evaristo.
Fosforescencija – veliko iznenađenje – čarolija od knjige.
Posljednja oaza slobodnih ljudi – domaća duhovita i šarrmantna zbirka priča o životu jednog Brišnjaka i Duvnjaka koji je završio u Londonu, Americi i na kraju Zagrebu.
Osobni razvoj:
Planina si ti – inspirativno
Odgajanje dobrih ljudi – odlična za roditelje i buduce roditelje
639 total views
Povijest žena u svemiru započela 1963. godine kada se u nju prva upisala Ruskinja Valentina Tereshkova. Ona se 16. lipnja te godine otisnula na samostalnu misiju u letjelici Vostok 6. Osim što je zapamćena kao prva žena u svemiru, Tereshkova ostaje i jedina žena koja je ikada samostalno upravljala svemirskom misijom.
Tereshkova je rođena u ruskoj seljačkoj obitelji, a u početku je radila kao radnica u tekstilnoj industriji. U 22. godini života prvi je puta skočila padobranom, a njen entuzijazam prema padobranstvu nije prošao nezamijećeno od strane Sovjetskog svemirskog programa. Tereshkova je regrutirana u svemirski program u sklopu sovjetskih napora da prestignu SAD u utrci svemirskih programa tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća. SAD-u je trebalo čak 20 godina da dostigne ovaj rekord i u svemir pošalje prvu Amerikanku.
Ova je misija bila dualna što znači da se uz Tereshkovu koja je pilotirala letjelicom Vostok 6 otisnuo i njen kolega, Valeri Bykovsky u letjelici Vostok 6. U svemiru su proveli nešto manje od tri dana te se uspješno vratili na Zemlju. Tereshkova je na Zemlju dospjela padobranom nakon što je letjelicu napustila na visini otprilike 6 kilometara o Zemljine površine.
549 total views
RAZGOVARALI SMO SA
NILOM MILIČIĆ VUKOSAVIĆ
Vođenje programa otvaranja Pelješkog mosta bio mi je izniman profesionalni izazov i čast! Naravno da sam bila sretna i iznenađena što su odabrali upravo mene, uz iskusnog i odličnog kolegu Duška Ćurlića, naravno da je bilo i lagane treme i brige hoće li sve proći kako treba… Ali uz vrhunsku ekipu profesionalaca s HRT-a, umjetnika, glazbenika i glumaca,koji su sudjelovali u programu, i pod redateljskom palicom Kreša Dolenčića – sve je prošlo odlično!
Bitno mi je da nisam iznevjerila ukazano povjerenje
1.RADIO ILI TV
Prva i najveća ljubav kojoj sam oduvijek vjerna – jest radio! Tu sam počela, još u srednjoj školi, na HRT-u, u Radio Dubrovniku, gdje sam i danas, a TV predstavlja samo povremene “izlete” u razne projekte, ili u svojstvu reporterke ili voditeljice… Zanimljivo iskustvo, mali ekran je uvijek atraktivan, i susrećem se s njim s vremena na vrijeme već dugi niz godina, ali uvijek se iznova vraćam radiju.
2.DUBROVNIK ILI…
Dubrovnik je grad mog rođenja, grad u kojem živim, radim, u kojem sam stvorila obitelj i karijeru, grad koji zaista smatram jedinim od najljepših na svijetu! Imam tu sreću da živim unutar povijesne jezgre i mogu svakodnevno osluškivati njegovo bilo… A uz Dubrovnik, od svjetskih metropola, obožavam Pariz i New York, od hrvatskih gradova pri srcu su mi Zagreb i Split.
3.OBITELJ I KARIJERA
Moja karijera u medijima traje već jako dugo, na radiju preko 30 godina, skoro 40 čak!! A prva televizijska iskustva stekla sam prije više od 20 godina!! Dakle, prava veteranka, reklo bi se, haha! Počela sam kao srednjoškolka surađivati u omladinskoj emisiji na Radio Dubrovniku, pa voditi Hit paradu, pa nastavila kao spikerica i voditeljica, a zadnjih petnaestak godina sam u Informativnoj redakciji našeg radija, najprije kao novinarka, te konačno posljednje 3 i pol godine kao glavna urednica HR Radio Dubrovnika.Uz to, dugi niz godina vodim brojne eventove, kulturna događanja, festivale, modne revije,,predstavljanja knjiga, pjesničke večeri, i razna druga javna događanja.
4.NOVA BOJA KOSE
Ne, zapravo nikada nisam bitno promijenila boju kose, možda samo malo nijansu… Moja crvena kosa, ovakva čupava i kovrdžava, moj je zaštitni znak i jako je pazim i njegujem. Iako dugogodišnje bojanje, u borbi sa sijedim vlasima, dolazi na naplatu, pa je sve više suha i gubi sjaj, ali i dalje je zahvalna za održavanje, i zadovoljna sam, ne pada mi na pamet mijenjati imidž niti ju “peglati”. Takva je , kakva je, hehe!
5.RADIO DUBROVNIK
Postala sam glavna urednica na mom Radio Dubrovniku, nakon dugo godina rada u redakciji, i čini mi se da je to bio nekako logičan put. prošla sam zaista sve faze radijskog zanata i profesionalno se usavršila u mediju kojeg volim i s kojim sam rasla. Imam odličan tim kolega novinara, suradnika, spikera, tonaca, glazbenih urednika, i uz dobe kolege i dobro poslože koncept programa, nije teško biti kreativan i voditi ekipu ka novim iskoracima i osvajanju šireg kruga slušatelja, posebno mladih, pa i putem suvremenih medijskih platformi, na kojima je i naš Radio Dubrovnik prisutan.
6.NEDAVNO STE ODUŠEVILI JAVNOST PROFESIONALNOŠĆU PRIGODOM OTVARANJA PELJEŠKOG MOSTA
Vođenje programa otvaranja Pelješkog mosta bio mi je izniman profesionalni izazov i čast! Naravno da sam bila sretna i iznenađena što su odabrali upravo mene, uz iskusnog i odličnog kolegu Duška Ćurlića, naravno da je bilo i lagane treme i brige hoće li sve proći kako treba… Ali uz vrhunsku ekipu profesionalaca s HRT-a, umjetnika, glazbenika i glumaca,koji su sudjelovali u programu, i pod redateljskom palicom Kreša Dolenčića – sve je prošlo odlično! Bitno mi je da nisam iznevjerila ukazano povjerenje.
7.ŠTO VAS INSPIRIRA
U životu me uvijek insipiriraju i motiviraju: ljubav, lijepa druženja, putovanja, sretni, zadovoljni i ostvareni ljudi, primjeri iz života u kojima se potvrđuje da se ono što jako želiš, uistinu može i ostvariti!
8.HOBIJI
Moj omiljeni hobi je čitanje, čitanje i opet čitanje!! Ok, a u zadnjih dvije godine, pomalo i pjevanje… haha, i izvođenje i snimanje nekih lijepih pjesama u duetu s mojim suprugom, koji je glazbenik – pjevač i gitarist, osim što je spiker i voditelj na Radio Dubrovniku.
9.PO ČEMU VAS SE MOŽE DEFINIRATI SVOJOM
Mogla bih se definirati kao SVOJA, time što uvijek i neovisno o trendovima, pokušavam zadržati svoj mali svijet zadovoljstva u obiteljskom krugu i sa svojim suprugom, te svoj vlastiti stil življenja, oblačenja i ophođenja prema drugima, a i biti dosljedna sebi i nekim svojim unutarnjim načelima! Obožavam davanje, pomaganje i darivanje drugih, jer me to ispunja i čini sretnom!
10.PORUKA ZA ČITATELJICE PORTALA
Poruka koju bih poslala čitateljicama: nosite osmjeh na licu kad god možete, jer svaki osmjeh obasja dan i olakša postizanje cilja, vjerujte sebi i u sebe, ne činite drugima ono što ne biste željeli da drugi učine vama! Volite najviše što možete i ne suzdržavajte se pokazivati ljubav, praštajte , to je iscjeljujuće!
4,217 total views
