veljača, hrvatsko pučko ime za drugi mjesec gregorijanskoga kalendara; naziva se i imenom latinskoga podrijetla februar (→ kalendar; mjesec, imena mjeseci). Naziv, koji među slavenskim narodima rabe samo Hrvati, nije jednoznačno protumačljiv. Većina pretpostavki u sebi nosi značenje velik, ali bez potpuno dokazive etimologije (tako P. Skok napominje da bi veljača mogla biti kratica od veliki siječanj, a B. László da je veljača dobila ime po tom što je najkraći, najmanji mjesec, pa je nazvana velikim mjesecom iz retoričkih razloga). Najvjerojatnije je da dolazi od glagola oveljiti se, u značenju oduljiti se, kao naziv za mjesec u kojem dani postaju dulji.
Citiranje:
veljača. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 31. 1. 2023. .
Figure orašara potječu iz kasnog 17. stoljeća. Nastale su u Njemačkoj, točnije na prostoru Rudne gore (njemački: Erzgebirge). Jedna od priča o nastanku i stvaranju figura zasluge pripisuje obrtniku iz Seiffena. Figure su kroz povijest često bile predmet darivanja, te su se u nekom trenutku počele povezivati s Božićem. Postale su popularne u 19. stoljeću kada su se počele širiti u obližnje europske zemlje. Kako je rasla potražnja, tako je započinjala i masovna proizvodnja figura. Friedrich Wilhelm Füchtner (1844. – 1923.) je u Njemačkoj poznat kao “otac figure orašara”. Koristeći tokarski stroj započeo je njihovu masovnu proizvodnju 1872. godine u svojoj radionici u Seiffenu, Saskoj.
Dekorativne figure orašara postale su popularne izvan Europe nakon Drugog svjetskog rata, kada su brojni američki vojnici koji su bili stacionirani u Njemačkoj, pri povratku u Sjedinjene Američke Države sa sobom donosili figure orašara kao suvenir. Daljnja popularizacija orašara dolazi od baleta Orašar kojeg je skladao Petar Iljič Čajkovski. Balet je nastao kao adaptacija priče Orašar i kralj miševa koju je napisao E. T. A. Hoffmann. Balet Orašar se sredinom 20. stoljeća počeo izvoditi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je postao najgledanija izvedba u vrijeme božićnih praznika. To je pomoglo da figure orašara postanu božićna dekoracija te prepoznatljiv božićni ukras cijele zapadne kulture.
Pšenica je samo jedan od elemenata tradicionalnog božićnog ugođaja. Prema već ustaljenom hrvatskom narodnom običaju pšenica se sije na dan Svete Lucije, 13. prosinca a do Božića bi trebala narasti i pokazati bogatstvo posijanog sjemenja.
Pšenica se posije u teglici, tanjuriću, zdjelici, u čemu god tko želi. Ukoliko nemate zemlje, dovoljno je pšenicu posijati na pamučnoj vati koja je prethodno dobro namočena vodom. Sjemenke pšenice gusto posložite na vatu i još jednom zalijete vodom. Tako posijanu pšenicu stavite na toplo i svijetlo mjesto. Svakodnevno provjeravajte vlažnost vate ili zemlje u kojoj je pšenica i zalijevajte vodom po potrebi. Ponekad je dovoljno i jedan centimetar nasipane same pšenice u zdjelici natopiti vodom i pšenica proklije, bez vate ili zemlje.
Kako pšenica raste tako joj treba obrezati vrhove da budu u ravnini i da se ne slamaju njene vlati, te povezati po potrebi. Poznat je hrvatski običaj da se pšenica poveže trobojnom vrpcom.
Prema vjerovanju koje potječe od starina, gusta i lijepa pšenica za Božić označava plodnost u novoj godini. Također, simbolizira i rađanje novog života.
Svaka adventska svijeća i njeno paljenje ima svoje značenje
– paljenje prve adventske svijeće predstavlja vjeru i nadu,
– paljenje druge adventske predstavlja mir;
– paljenje treće svijeće predstavlja ljubav,
-a paljenje četvrte svijeće predstavlja radost.
Navodno je taj običaj započeo njemački luteranski pastor Johann Hinrich Wichern. Ova 4 značenja nisu nužno vezana za religiju, svi možemo razmisliti o njima i podariti si vjeru, nadu, mir, ljubav i radost.
FLEGMATIK
Osobine ovog tipa su suzdržanost, razumnost, uljudnost i pouzdanost. Rado pružaju potporu te su vjerni i odani, izvrsni diplomati i najbolje reagiraju u stresnim situacijama gdje treba ostati miran i staložen.
Psihički su uravnoteženi te poznati po ležernoj naravi, a kad nešto kažu to biva jasno i promišljeno.
Ne vole sukobe ili ikakve tipove suprotstavljanja, a zbog suzdržane naravi znaju biti optuženi da im nedostaje oduševljenja i spontanosti.
Njegova suzdržanost može ostaviti dojam nezainteresiranosti, međutim, kada su potaknuti namjerom da ostvare neki cilj ili ideal, postaju nepokolebljivi i ustrajn
U zadnje vrijeme kršćanska svetkovina Svih svetih, koja je ujedno i državni blagdan u Hrvatskoj, sve se više naziva ‘Dan mrtvih’. Što je tomu razlog, teško je reći. Gubitak tradicije, neznanje i nerazlikovanje od Dušnog dana (dan iza Svih svetih), pomodarstvo, sveprisutna komercijalizacija… ili je možda po srijedi ciljan pokušaj da se kršćanski sadržaj blagdana stavi u drugi plan? U nekim zemljama kršćanske tradicije već se vode rasprave o tome da se Božić preimenuje u nekakav ‘neutralan blagdan’!? Na ovakav zaključak navodi i sve snažnije medijsko nametanje Noći vještica (Halloween) koji s našom tradicijom i kršćanstvom nema baš nikakve veze.
Pored toga što naziv ‘Dan mrtvih’ nije služben, on niti po smislu ne odgovara naravi ove kršćanske svetkovine. Riječi mrtav i smrt označavaju odsutnost života, beživotnost. One očituju naše iskustvo koje završetak zemaljskog života vidi kao nestajanje i propadanje. Svetkovina Svih svetih, naprotiv, slavi život, a ne smrt. Očima vjere odlazak s ovoga svijeta nije prestanak života, nego ulazak u nebesko zajedništvo s Bogom i onima koji su već u njemu. ‘Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima: i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima’, tako svećenik moli u misama za pokojne. Mi tjelesno umiranje uspoređujemo sa zrnom koje mora strunuti u zemlji da bi rodilo novim životom ili s gusjenicom koja se mora zatvoriti u čahuru (slika groba) da bi se pretvorila u leptira. Kada se u Bibliji upotrebljavaju riječi mrtav i smrt, osobito u evanđeljima, one se više odnose na duhovnu smrt, odnosno na stanje grijeha, nevjere i beznađa. Tako u poznatoj prispodobi o Izgubljenom sinu otac, kada mu se sin vratio, kaže: ‘Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’
BOG JE SVET
Riječ svet potpuno je suprotna u svom značenju od riječi mrtav. Ona se najprije odnosi na Boga. Bog je svet. Svetost označava uzvišenost i nedostupnost u kojoj on prebiva, i koja će nam uvijek ostati tajna, neshvatljiva i nedohvatljiva našem razumu. Ipak, budući da nas je Bog stvorio na svoju sliku,i čovjek može biti svet. Mi nismo samo slabo tijelo, koje umire i propada. Nismo za to stvoreni. Bog je u nas udahnuo svoj božanski život, dušu po kojoj smo besmrtni.Svatko od nas nosi u sebi pečat Božje svetosti. Svetost je posijana u našu dušu poput klice koja raste i razvija se. U potpunosti će se ostvariti tek nakon tjelesne smrti u nebeskom zajedništvu s Bogom. Tada ćemo, kaže sv. Ivan apostol, biti njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.I to je jedna od temeljnih istina naše vjere utemeljena na Isusovim riječima: ‘Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.’
Bog čovjeka ne prisiljava na svetost, jer poštuje našu slobodu. Ona je poziv na koji se svatko sam treba opredijeliti. Sveti smo već sada onoliko koliko živimo s Bogom, duhovno, vjerno i pobožno. Kada Crkva nekoga proglašava svetim, ona izražava svoje uvjerenje da dotični, zato što je svoj zemaljski život živio u duhu i po načelima vjere, nakon tjelesne smrti nije mrtav nego živ i svet, da živi u nebeskom zajedništvu s Bogom i svima svetima. Osim toga, mi vjerujemo da je u nebeskom zajedništvu svetih mnoštvo nepoznatih svetaca koji formalno nisu proglašeni svetima ikoji nemaju svoj poseban dan. Zato Crkva još od najranijih vremena slavi svetkovinu Svih svetih.
NAŠI ZAŠTITNICI
Sveci su naši zagovornici, zaštitnici i uzori. Kao zagovornicima i zaštitnicima mi im se molimo. Kao uzori onisu nam poticaj da vjerujemo kako se i mi po završetku svog zemaljskog života možemo nadati punom zajedništvu s Bogom, ukoliko živimo i vjerujemo u Isusa Krista i u njegovu riječ.
Drugi dan nakon Svih svetih slavimo Dušni dan.Tada, a u ozračju svetkovine Svih svetih, sjećamo se i molimo za svoje pokojne. Za njih još ne znamo gdje su. Možda su neki od njih su umrli nepomireni s Bogom. Vjerujemo da im naše molitve pomažu i zato molimo da ih Bog primi u zajedništvo svih svetih.
Nažolost, djeca danas često odrastu ne naučivši biti dobri komunikatori. Više je razloga za to, ali jedan od očitih je središnje mjesto televizije u mnogim domovima. Često se može primjetiti da što članovi više vremena provedu gledajući televiziju, to je komunikacija među njima gora.
Drugi čimbenik mogu biti roditelji koji ne komuniciraju. Očevi su često meta optužbi da premalo vremena provode u razgovoru sa svojim ženama i djecom. Neku djecu se uči da ne pokazuju prave osjećaje. Najveći problem u obitelji je loša komunikacija među članovima obitelji. Neke osobe odluče da o određenim stvarima neće razgovarati. Ponekad životni pritisci utječu na komunikaciju. Ponekad ljudi odrežu svaku komunikaciju kada pomisle da će zbog rečenoga biti napadnuti. Neke osobe neće otići dalje od površne komunikacije s osobama kojima ne vjeruju.
