Nekidan mi je dobrodušna neznanka rekla da sam joj upala u oči kao sama. Što je? Kao da sam bezuba. Samoća valjda liči na šuplja usta, nemaš u koga ili što zagristi. A život je hranjenje nečim.
Ne znam, ali mene učas pregazi sjena drugog bića. Sjena i želja nekih ljudi je 10 tona teža od njihova tijela.
Zar ne moramo protiv rana kao protiv štetočina, ljubi sebe pa onda bližnjega svoga. Samoća mi razmiče granice, u starim brdima vidim brda koja prije nisam vidjela, u srcu mi zvoni za veliki odmor, samoća ima zvuk baršuna i kontrabasa, vedri udarci u limeni bubanj. Volim ljubav, ali ne volim “kompromise”, za mene to je nešto nalik rupi u zakonu, nešto pogodno za lopovluke.

Zajednica dvoje: spojenost s drugim bićem kao tvrd kalup za vlastito tijelo u vremenu. Lijepa, beskrajna priča. Udvoje zajahati vremenski pravac, dobiješ strijelu koja probija aortu usamljene, nesigurne budućnosti. No fiziku nedostižne budućnosti za neke od nas dokazao je Tantal.
Dvoje, znači naslagati čvrste, sigurne dane u redove, kao šest metara drva za zimu. Okupiti se oko “mene i tebe” kao oko ognjišta i šaputati priče o zajedničkim planovima. No često u ljubavi postoji želja za sljedbeništvom, za vezom tajnom i bezumnom, nalik sekti. Stargate. Ma kakav rast, bude implodiranje, želja za potpunim predanjem i stradanjem. Topla je maternica zajedničke propasti, jer rana žuri rani. Rane se traže. Iz rana se diže aromatična magla, kao mošus, zov na parenje, rana žuri rani
rane se privlače da bi se umnažale, da bi sav svijet prekrile i planet se nazvao Rana.
Pavle je rekao volio bih da ste svi kao ja sami, da ne budete razdijeljeni.
Zlodusi žvaču ranu kao gumu od ljudskog mesa. Žele uvijek sjediti za stolom i jesti, a ti budeš stol i hrana.

Slobodna volja je često sila zamaha greške i vrati te na početak gdje treba ponoviti neke pačje škole. Sila slobodne volje je težak vjetar koji bira jug a ti bi sjever, slobodna je volja kao plišana zmija oko svakog omotana. Vidi vrtlog svih života sa njihovim slobodnim voljama. Vidi, oluja susjeda, tuča i uragan prijatelja, svi se vrte i bore za izlaz iz sile prošlih izbora i odluka.
Sila slobodne volje može ipak biti dobar rasplet i ubojstvo đavla papagaja.
Za neke, ljubav da, ali kad bi na svakog čovjeka došla tri psihijatra, dva socijalna radnika, pet razgovora s omrzlim roditeljima i četiri anđela ratnika i čuvara.
Sjedi čovjek uz obalu stola i puši.
Sjedi čovjek ima pištolj kod srca i njime buši rupe u ljudima.
Sjedi čovjek i ne vjeruje u sebe, ne vjeruje očima. Ali vjeruje tebi.
I diže se i ode. I bude rana sarma
oko mnogih zamotana.

 1,135 total views

Magdalena Carmen Frieda Kahlo y Calderon iliti Frida Kahlo (de Rivera) rođena je 6. lipnja 1907. godine u Meksiko Cityu, točnije u La Casa Azul, koja se nalazila u malenom gradiću Coyoacan. Kasnije tijekom života navodila je da se rodila 1910. godine, ne zbog vlastite taštine, već iz želje da se njezina godina rođenja podudara s godinom kada je započela meksička revolucija ili godinom kada je “rođen” moderni Meksiko. Isto tako, njezino pravo njemačko ime je Frieda što u prijevodu znači mir, a iz nepoznatih razloga 1935. godine odlučuje izbaciti slovo e iz imena te postaje Frida.

Kada je imala šest godina oboljela je od dječje paralize, zbog čega joj se desna noga i stopalo nisu razvijali proporcionalno s ostatkom tijela. Legenda kaže kako je to bio jedan od razloga zbog čega je nosila duge i šarene haljine i hlače. Također, postoje nagađanja da je rođena s deformacijom spinom bifidom koja je moguće utjecala na razvoj njezine kralježnice i nogu.

Fridine fizičke poteškoće nisu spriječile njezin intelektualni razvoj, poznato je da su ju od malih nogu nazivali intelektualkom, stoga ne čudi da je upisala jednu od najprestižnijih obrazovnih ustanova u državi. Za to isto vrijeme, pomagala je svom ocu, profesionalnom fotografu, razvijati fotografije u njegovom studiju. Tada se počeo razvijati umjetnički pokret muralizam, čiji je začetnik bio Diego Rivera, za kojeg se Frida kasnije udala. Na veliku žalost, tijekom školovanja dogodila joj se prometna nesreća koja je utjecala na nju tako da je ostala neplodna. Dugačka metalna šipka iz autobusa probušila joj je trbuh i izašla na drugu stranu, desna kraća noga bila joj je prelomljena na jedanaest mjesta, a stopalo potpuno smrvljeno. Kralježnica joj je bila presječena na tri dijela, kao i rebra i ključna kost. Od tog razdoblja posvećuje se stvaranju autoportreta nakon čega slijedi cijeli niz serija slika u kojima se može primijetiti Fridina bol, tuga i patnja. Njezina bol nikad nije prestajala, a njezino izmučeno tijelo sve češće ju je primoralo na mirovanje i samoću.

Prva žena u povijesti slikarstva koja je opće, ali i sasvim određene teme koje se tiču žena tretirala bez ikakvih kompromisa

Krajem dvadesetih godina, prijatelj ju upoznaje s Tinom Modotti, poznatom glumicom i komunistkinjom, zbog čijeg utjecaja pristupa Komunističkoj partiji. Frida je bila vrlo aktivna u komunističkom pokretu, pa ne čudi da je u svoj dom primila poznatog ruskog revolucionara i vođu Crvene armije Leona Trotskog, koji je zatražio azil u Meksiku bježeći pred Staljinovim režimom. Diego i Frida ne mogavši odoljeti svojim komunističkim idealima, uključili su Lenjina u mural za Rockefeller Centar u New Yorku. Mural je bio potpuno uništen, međutim godine 1934. ponovno je oslikan isti, ali ovog puta u Palači likovnih umjetnosti u gradu Meksiku.

Njezine slike, autoportreti i inačica tradicionalnih meksičkih zavjetnih slika retablos, služili su joj za oslikavanje njezinih ključnih životnih trauma, poput bolničkih tretmana, neplodnosti, bračnih i ljubavnih nevolja. Slike Fride Kahlo bile su protkane meksičkim kulturnim nasljeđem, slikane živim bojama u dramatičnom simbolizmu, pa se primjerice nerijetko na njezinim slikama pojavljuju majmuni koji su u meksičkoj mitologiji poznati simbol požude. Također, na njenim slikama nerijetko se mogu naći kršćanski i židovski simboli.

Ljubav Fride Kahlo i Diega Riviere

U najbolji opis i jedan od najljepših autoportreta ljubavnika spada i njezina slika Autoportret kao Tehuana ili Diega u moje misli ili misli o Diegu iz 1943. godine. Ovaj dvostruki autoportret započela je stvarati u kasno ljeto 1940., nakon njihove rastave. Metaforu, kako to često zna činiti, iznosi doslovno. Diego je na njezinoj glavi, tetoviran na mozgu, tj. zaključan u njezinoj glavi, unatoč svim mukama svojih izvanbračnih veza. Ona jednostavno ne može prestati razmišljati o njemu. Na toj slici Frida nosi tradicionalnu meksičku nošnju koju je Diego volio, te krunu od lišća koja se čini kao osoban zatvor, njezina opsesija.

Umrla je 13. srpnja 1954. godine s navršenih 47 godina života. Službeni uzrok Fridine smrti bio je plućna embolija, no zbog njezinih riječi sumnja se da se slučajno ili namjerno predozirala, no to se nikada neće točno potvrditi. Na dan njezine smrti, Fridini najbliži okupili su se u krematoriju da svjedoče činu kremiranja. Sama je osmislila kako da se nezaboravno oprosti od svojih najbližih. Dok su prisutni plakali, iznenadan val topline iz otvorenih vrata peći izazvao je uspravljanje njenog gorućeg tijela. Njena zapaljena kosa vijorila je oko glave poput aureole. Dok su se vrata zatvarala, činilo se kako se na Fridinim usnama pojavio i osmijeh. Posljednje što je napisala u dnevniku bila je rečenica i misao: “Nadam se da je izlaz sretan – i nadam se da se neću vratiti.”

 887 total views