Marija Juračić rođena je u Osijeku. U Zadru je završila gimnaziju i Filozofski fakultet, a zatim se preselila Rijeku gdje radi u jednoj srednjoj školi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Već petu godinu vodi Portal za objavu poezije “Očaravanje” koji je mnogim pjesnicima pomogao objaviti njihove prve zbirke. Portal nosi moto: “Poezija jest očaravanje, ona je čaroban svijet mašte i razmišljanja, otvaranje duše novim svjetovima.” 2012. godine nominiran je za izbor najboljih web-portala u oblasti “Znanost, obrazovanje, kultura”.

Pjesme i kratke priče Marije Juračić objavljene su u mnogim zbornicima i časopisima. Urednica je dvadesetak poetskih zbirki i romana. Piše recenzije objavljene u raznim novinama, a posljednja je “Preskočeni pejzaž” za izložbu slikara Marina Bobana i pjesnikinje Nade Topić, u okviru Solinskog kulturnog ljeta.

Njen kritički osvrt “Sestrica s jezera” Gorana Tribusona ušao je u izbor za ZiN nagradu, a kratka priča “Plovidba” objavljena je u Večernjem listu, u okviru Večernjakovog natječaja za kratku priču “Ranko Marinković”.

Juračić je objavila nekoliko zbirki pjesama i romana, od kojih su “Ljubav u Pompejima” i “Una” prevedeni na njemački jezik i objavljeni u ediciji Rediroma Verlag i na Amazonu. Posljednji roman “Dronovi, furešti, ubojstvo” u rujnu 2017. našao se na 26. od 50 mjesta na top listama hrvatskog romana.

Marija Juračić piše članke o jeziku, kritičke osvrte i eseje za nekoliko časopisa i književnih portala, a surađuje i s crnogorskim časopisom i portalom za kulturu, književnost i društvene teme “Avlija”. U “Hrvatskom glasu Berlin” ima svoju stalnu rubriku za objavu humoreski “Iz druge perspektive”.

Je li život za tebe avantura ili prilika?

Život se jednostavno dogodi. Odgovor na ovo pitanje vjerojatno ovisi o prvoj obitelji u kojoj se nađemo. U ranom djetinjstvu ostala sam bez oca i rasla uz mamu i baku te dva mnogo starija brata. Ta je činjenica uvjetovala da nisam braću doživljavala kao konkurenciju, nisam upoznala ljubomoru, nisam s njima morala ništa dijeliti. Bila sam mezimica, ali ne u smislu maženja, već u smislu razumijevanja i potpunog prihvaćanja. U mojim igrama nije bilo mobitela, ali je na obali ispred moje kuće uvijek bilo mnogo djačurlije pa bi samo poziv babe na ručak za trenutak prekinuo našu igru. Nisam nikada morala tražiti neku priliku da nešto dobijem. A igre obično nisu uključivale igračke. Sjećam se da smo priređivali predstave. Bio je nekakav igrokaz, mislim od Vladimita Nazora, „Crvenkapica“. Jedna je djevojčica donjela plahte za zavjese pozornice. Igrokaz je bio u punom jeku, kad je dojurila njena mama i bijesno pokupila svoje plahte. U školi nisam tražila nikakve prilike da se izvučem. Nisam bila štreberica, voljela sam učiti, sve osim matematike. No kao studentica kroatistike davala sam instrukcije iz matematike. Nisam htjela da mi to područje ostane u sivoj zoni. Ne mogu reći ni da je život avantura. Avanturizam je kod mene ostao samo u književnoj sferi. U stvarnom životu volim imati minimalnu dozu sigurnosti.U mladosti sam bila sklona napraviti nešto ludo, neobuzdano, ali bi me moj racionalni suprug brzo „spustio na tlo“. Sjećam se da smo jednom iz Zadra, na moje inzistiranje,  malenom barčicom došli  do nekog nenaseljenog otoka i bilo je snošljivo dok nam nije nestalo vode. Na tom otoku srela sam magarca kojeg sam kasnije opisala u romanu „Una“. Na povratku nam se pokvario motor i slabo bismo prošli da nam se ljudi s nekog motornog čamca nisu smilovali i dovukli do luke. Dakle, život se samo dogodi i ne treba ga uzimati preozbiljno.

Je li život književnika knjiga ili sonet?

Život svakog čovjeka je knjiga koja povremeno u sebi sadrži i poneki sonet.

Ma koliko život bio zahtjevan i težak, dogodi se u njemu i nešto lijepo, poetično, dođe neka ljubav koja te uzdigne iznad tla, koja te odmakne od ustaljenosti i koja ti pomogne skočiti u neki drugačiji, otkačeniji svijet. A kada sonet završi, čovjek se vrati uobičajenoj stazi, zahvalan na osjećaju kada mu je srce burnije kucalo.

Zašto promoviraš druge autore?

Život je ispunjen zlom koje sve više osvaja teren. Nitko ne želi živjeti u  sredini koja je zla. Moja djeca i moji unuci trebali bi imati bolji život. Nisam dovoljno hrabra ni  avanturistički nastrojena da uzmem oružje i zlu razbijem nos. Ja se jedino tako mogu protiv njega boriti. Kada vidim da je neki autor napisao nešto dobro, poetski lijepo, etički prihvatljivo, volim ga promovirati. Knjige  takvih autora su male oaze dobra, svjetla u tami. Čak ako kroče tamom, u čovjeku izazivaju nešto dobro. Svi smo povezani, kako reče Tin.

Kada sam s književnikom i slikarom Zoranom Hercigonjom ostvarila podlistak časopisa „Diskurs“  „Pobratimstvo lica u svemiru“ u želji da pokažemo koliko su pjesnici međusobno povezani, koliko prihvaćaju riječ drugog pjesnika, ne samo suvremenika, nego i onih koji su ostali negdje u dubinama vremena, a koji svojim stihovima još zrače i znače, bila sam oduševljena brojem pristiglih radova.  Svi smo upleteni u mrežu poezije.

Zašto pišeš?

Pišem zato što imam nešto za reći i želim da to što pišem netko pročita. Pjesme su moj intiman svijet, romanima ukazujem na razne društvene devijacije. Oni su moj svjetonazor, razmišljanja o svijetu i životu, psihologija raznih tipova ljudi. Satire i komedije ismijavaju sve što treba ismijati, razgoličuju sve što valja razgolititi. Moja su književna djela svojevrstan razgovor  s ljudima, ne samo današnjice, jer su teme uglavnom općeljudske.

 775 total views,  1 views today