Parun, Vesna, hrvatska književnica i prevoditeljica (Zlarin, 10. IV. 1922 – Stubičke Toplice, 25. X. 2010). Studij romanistike započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940., prekinula zbog II. svjetskog rata. Nakon rata započela je studij filozofije na istom fakultetu, prekinula ga zbog bolesti 1947., od kada djeluje kao slobodna književnica.
Vrlo opsežan pjesnički opus V. Parun, najprevođenije hrvatske pjesnikinje, jedno je od najznačajnijih poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva. Njezinu prvu pjesničku zbirku Zore i vihori (1947), u kojoj su mladenačka živost, ljubav i priroda suprotstavljene ratu, smrti i stradanju, tadašnja je službena socrealistička kritika proglasila apolitičnom, artistički ispraznom i dekadentnom. Ta je zbirka svojim opiranjem nasilnomu ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva preteča poetike krugovaškoga naraštaja. Antologijskom zbirkom Crna maslina (1955) te zbirkama Ropstvo (1957), Pusti da otpočinem (1958) i Ti i nikad (1959) potvrdila se kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju. Ljubav i doživljaj prirode središnje su teme i zbirka Vidrama vjerna (1957), Koralj vraćen moru (1959) i Vjetar Trakije (1964), svojevrsnih himna moru. Spoznaju tragičnosti života izrazila je u zbirci Ukleti dažd (1969), punoj mračnih raspoloženja i rezignacije. U sljedećim zbirkama pokazala je sklonost ironičnomu, satiričnomu i grotesknomu, upućujući na konkretnu društvenu zbilju (Apokaliptičke basne, 1976; Salto mortale, 1981; Tronožac koji hoda, 1993; Smijeh od smrti jači, 1997; Pelin basne, 1998; Đoko i Đokonda: poetsko-satirični kontrapunkt, 2002., i dr.), iako se i poslije vraćala elegijskomu, nostalgičnom i metafizičkom ozračju prijašnjih zbirki (Bubnjevi umjesto srca, 2003). Na formalnome se planu iskazala i u slobodnome stihu i u tradicionalnim metričkim oblicima (sonetne zbirke Sto soneta, 1972; Olovni golub, 1972; Salto mortale; Suze putuju: /bolnički soneti/, 2002), a i u pjesmama u prozi (Indigo grad, 1990).
Objavila je polemičnu knjigu feljtona, basni i satira Pod muškim kišobranom (1987), meditativnu knjigu o patnji, ljubavi i pjesništvu Krv svjedoka (1988), zbirke satiričnih pošalica, epigrama i aforizama Političko Valentinovo (2000) i Grijeh smrtni: satira (2000), autobiografske zapise Noć za pakost: moj život u 40 vreća (2001). Uprizorivani su joj dramski tekstovi (Marija i mornar, 1960; Magareći otok, 1979). Izbor iz njezinih esejističkih tekstova objavljen je u knjizi Nedovršeni mozaik (1999). Njezino značajno stvaralaštvo za djecu prožeto je motivima iz biljnoga i životinjskoga svijeta te humorom (Tuga i radost šume, 1958; Zec mudronja, 1958; Patka Zlatka, 1959; Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1968; Miki – slavni kapetan, 1970; Igre pred oluju, 1979; Kroz prozorčić zime, 1995; Uspavanka za poljubac, 1997; Pčela, duga i mlin, 1997; Tri morske pustolovine, 2000). Prevodila je pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga; osobito su cijenjeni njezini prepjevi pjesama Johanna Wolfganga Goethea, Heinricha Heinea i Rainera Marie Rilkea. Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1977) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1982).
Osim okusa hrana ima svoj vizualni identitet, stoga je uz kvalitetan odabir namirnica i sam proces kuhanja bitno na koji način
