Jednostavni, a opet tako profinjeni naslovi jedne hercegovačke poetese: Tragovi minulog vremena, Ulice života, Gdje je nestala ljubav, Tango za kraj i Oluja. Nenametljivim, posve prirodnim, neušminkanim stilom Marija Lovrić – Crnjac nas bespredmetno navodi na razmišljanje jednom svježinom i neposrednošću; tkanjem vlastitih misli vješto revidira stare, duboko ukorijenjene zakone ne samo kršne nam Hercegovine nego i velikog dijela Balkana. Pozabavila se traganjem za sebstvom nakon što je iz nje izbilo ono intelektualno, osjetilno i misaono JA. Naslovi kronološki odgovaraju njenim dobnim i iskustvenim previranjima i saznanjima. Osjetila je Marija nepodudarnost stvarnog i općenito predočenog stanja, kako na društvenoj pozornici tako i na intimnijim poljima. I ne bi se dobro osjećala da nije ostavila pisani trag, da nije povela ženski svijet ka jednom novom svjetlu…

Načelno, u suglasju s prirodom Hercegovke su poput kamena čvrste i postojane, poput Sunca nad ovim krajem daju toplinu; griju, žare i pale tek ako su ostvarene, uvažene i slobodne, a stjerane u kut poput, opet našeg, crnostriga ne daju na se.

Tragovi minulog vremena (2 008.)

Dođe, tako, ljudsko biće do točke na kojoj stane. Osvrne se unatrag i rezimira minulo vrijeme. Sagleda vlastite uspjehe, neuspjehe, saznanja, istine, neistine, promašaje… Naučeni jedno, uočavamo i druge pojavnosti. Gradimo sebe, vlastitu osobnost, širimo vidike, rastemo na iskustvenim, osjetilnim i saznajnim temeljima proživljenog života. Promjena je nužna, jedino je ona konstantna. Vrijeme i okolnosti diktiraju pravila, ali nude i nove mogućnosti…

Ulice života (2 011.)

Relativno mlada osoba uočava brzinu prolaznosti vremena. Život nije posut laticama ruža. Svi imamo uspone i padove, tamnu i svijetlu stranu života. Svatko ide svojom ulicom; traži oslonac, sigurnost, bezuvjetnu ljubav. Romantičarske težnje mlade žene, punina koju daje uzvraćena ljubav – temelj ostvarenja u drugim sferama života…

Spoznaja da se mijenjamo, podjednako i muškarci i žene, mijenjaju se i naši prioriteti, očekivanja pa dolazi do otuđenja, razočaravanja. Naviru misli besmisla, samoće, osjetilnih lomova. Idila ljubavne romanse, izgledno je, ne traje vječno. Valja ustati i krenuti dalje. Tek što je iskusila čaroliju bračnog života i majčinstva uviđa stvarnu veličinu svojih roditelja. Nosi ta dugo čekana uloga i svoje breme. No, Marija se ne želi prepustiti stihiji navike. Želi ostvaren život. Nadalje uočava da svaka veza s ljudima ostavlja trag, oblikuje našu osobnost. 4 djevojke se sa sjetom prisjećaju bezbrižnosti i lakoće slobodnog življenja; 4 ili 444 ili tko zna koliko mladih žena na razmeđu očekivanog i stvarnog. Oplaču slušajući poznate hitove i opet idu dalje. Nije onako kako su očekivale…

Neku dodatnu ljepotu otkriva pri susretu s malom djecom. Naravno, ne mogu ni pomisliti što ih sve čeka. I ne trebaju. Neka što duže budu djeca. Za ostalo će se život pobrinuti. Tko će im biti uzor, utrti put, biti tu za njih ako se odrasli rano predaju. Nema predaje, ma što nas snašlo. Nitko nije sam. Nikome cijeli život ne cvjetaju ruže; i trnja ima za sve. Ali riječ, izgovorena ili napisana, očovječuje čovjeka. Tko zna kakva koga čarolija čeka, u čemu će naći smisao, zbog čega će putovati do kraja svoga puta i u konačnici koliko će čije putovanje ulicama života trajati. Nije smak svijeta selidba u drugu ulicu, niti upoznavanje njenih stanara. Sve je to život – iskustvo i škola…

Gdje je nestala ljubav (2 013.)

Ljubav – temeljna odrednica ljudskoga roda. Voljen čovjek stvara, nevoljen razara. Od svih vrsta ljubavi, možda je ipak, najnepredvidivija ona prvotna – ljubav između muškarca i žene. Svakako dijete prvo osjeti, iako je dugo ne zna imenovati, roditeljsku ljubav; ubrzo je tu i bratska i prijateljska ljubav, ljubav prema prirodi pa vremenom prema puno odrednica. No, na svakom tom polju ljudi, načelno, osjete i razočaranje. Nekad utemeljeno, a nekad uslijed pretjeranih očekivanja ili pak pogrešno protumačenih riječi, gesta, djela… Međutim, od postanka svijeta istraživala se ljubav. Tražili su joj se razlozi, uzroci i nerijetko se uzimala zdravo za gotovo. U moru ljudskih poimanja ljubavi nerijetko je stradavala žena. Manje-više nota vidljiva i danas. A, vjetar se vezat’ ne može. Iščitavajući brojne književne zapise, slušajući ne manje brojne priče nije teško uočiti da su žene često morale voljeti mimo svoga odabira. Vjerojatno su i htjele, samo ljubav nije mogla vječno trajati. Negdje zasigurno jeste, ali kako se ikad iskreno moglo voljeti u ropskom odnosu neovisno o tomu kako je upakiran. Sve i da nije bivalo kako je bivalo, tko može jamčiti ljubav kad se ona rodi i kad bez ljudske suglasnosti umre u čovjeku… I mi smo učeni da gledamo sebi proviđenja. Pod proviđenjem se uglavnom smatralo da nađemo osobu s kojom ćemo stupiti u brak. Nismo ni pomišljali da je život podjednako vrijedan i ako smo u braku ili ne, i ako imamo djecu ili ne. Dakako, autorica se ne protivi ničemu od tog. Obitelj je uistinu važna svetinja. I svatko bi, vjerojatno, volio da ona prva zaljubljenost bude ljubav do kraja života. Ali, ne biva baš tako. Htjeli mi ili ne, nestaje. Možda ima neki tajnoviti rok trajanja, možda se pod određenim okolnostima gasi, a možda je poprilično jasno da sama ljubav za dugovječnu opstojnost romanse nije dovoljna. Ni stupanje u brak nije jamstvo vječne ljubavi. Međuljudski odnosi su možda kompleksni, možda jednostavni, ali obzirom da je svako ljudsko biće podložno promjenama na svim poljima, na temelju čega uopće možemo nekome obećati ljubav do kraja života. Nije riječ ni o osveti, ni o iskorištavanju, ne daj Bože o mržnji; jednostavno to više nije to. Bilo jednostrano ili obostrano nema mjesta zlobi ni osudama, ljutnji, neprijateljstvu…

Tango za kraj (2 017.)

Ples muškarca i žene protkan strašću. Sudbonosni spoj. Dosegnute visine dodirima prstiju. Iskonska ljubav. Buktinja koju ne želi zaustaviti. Koraci su to probuđenih posve prirodnih želja koje ponekad valja sakriti od pogleda i teorija moraliteta dušobrižnika koji majstorski vezu koncima izmišljenih priča… Različita iskustva šire vidike. Svako na svoj način obogaćuje. Od partnera koji nas nauče da uživamo u trenutku, da nigdje ne žurimo, da je pogled čudo, ali i da čarolija ne traje vječno do prvih ljubavnih razočaranja. Uzaludno je dugo čekati. Čemu prerano izbijene sijedih vlasi? Nailazi žena (naravno i muškarac) na vješte manipulatore koji ipak pokažu, kad-tad, pravu ćud. Nedvojbeno je da takva osobnost i nije baš uvijek njihov osobni odabir; izvjesnije je da ih je nešto negativno do toga dovelo, ali to je ipak problem s kojim se sami moraju suočiti i nositi.

Prvo razočaranje je najbolnije. Srušeni idealno zamišljeni snovi. Razočarana žena tuguje, vidi u sebi gubitnicu, osamljuje se. Tko nam je usadio strah od bliskosti? Otkud nam pomisao da će opet biti tako ili možda još gore, još bolnije? No, drugi završetak ipak manje boli. Ljudi se udaljavaju i otuđuju.

koliko je moglo biti. Ne prepoznaje se više. Sad je to neka druga žena; iz paćenice transformirana u lavicu. Vlada emocijama puno zrelije, realističnije. Ne želi živjeti u mulju svakodnevice. Sve ima svoj početak i kraj. Parovi se na tračnicama života gube, veza više nema prvotni sjaj, prelazi u naviku, navika u dosadu, a dosada u netrpeljivost. Čemu takvo zajedništvo? Nakon kraja slijedi neki novi početak, na svim poljima pa tako u ljubavi.

Uočava Marija i ljude koji u ime ljubavi dižu ruku na čistu ljepotu. Nema opravdanja. Izgubljeni likovi, sretni tek na slikama…Nije li brojnim ženama upravo ljepota križ življenja, prikladna meta ženomrzaca (podjednako i muškog i ženskog spola), nezadovoljnih vlastitim životima. Tek pokoji romantik zaostale i pogubljene sredine uživa u sanjama i ne plaši se komentara dične nam kasabe. Studen kamen jeste u Hercegovini, ali srce Hercegovke je vruće. I neće se predati. Zdrava, uz pomoć Boga slijedi svoj put. Ljudi je neće omesti, ma tko bili. Bunt je u mladoj pjesnikinji; zar da sumnja u svoj razum, zar da kukavički plješće golom caru. Ne, nije to Marija, nije to narav Hercegovke; zar da poput poslušne ovčice slijedi slijepce kod zdravih očiju; zar da šuti kad je pozvana da svjedoči. Ne, šutnja nije uvijek zlato; slijepa poslušnost nije pohvalna značajka žene; ravnodušnost još manje; divljenje očitim glupostima i nelogičnostima također; baš kao ni bježanje od strasti na bilo kojem polju, niti bojazan od promjene… Marija je odabrala svoj ples, živi svoj život, ne bježeći od vrela emocija bez obzira koliko romansa trajala. Valja otplesati tango za kraj, poželjeti sreću i otisnuti se u novu epizodu života s osmijehom na licu.

Oluja (2 021.)

Nije to klasično nevrijeme; ne u ovoj zbirci. Stihovi otkrivaju neku drugu oluju – oluju emocija. To je ona oluja koja vraća u život, daje energiju, oplemenjuje. Zna se roditi iza brodoloma života, nerijetko kada čovjek pomisli da je gotovo. Nju ne možemo naručiti, niti isplanirati. Ona ne bira ni vrijeme, ni mjesto, ni okolnosti. To je za pjesnikinju čarolija. I jeste. Međutim, veliki broj ljudi se ne usudi voljeti, ne podržavaju sreću već žive iluziju o sreći. S druge strane postoje oni koji se usude voljeti izvan nametnute norme. Slušaju glas svoga srca bez obzira na ishod. Usred pustinje života zna se ukazati oaza. Zar da se ne napijemo svježe vode… To je ona ljubav koja istovremeno daje mir, sigurnost i podiže u visine. Donese ona neku novu dimenziju življenja, vraća očima sjaj. Voljena žena je opijena, sretna, vedra. Na krilima ljubavi ne dotiče niti mrzovolju niti zlobu. Poglavito u ovom kaotičnom vremenu ljudima treba ljubav, i to ona bezuvjetna ljubav. Neobvezujuća. Ovo je hvalospjev ljubavi iz perspektive mlade strastvene žene, intelektualke. Nije li strast nota koja se očituje u svim aspektima života. Samo strastveni ljubitelji nekoga ili nečega donose sjaj tami učmalosti življenja i rada. Čast tradiciji, čast borbi na bilo kojem polju ljudskosti, iznimna čast onima koji se odvaže voljeti. Ljubav je bespredmetno tema o kojoj poete najviše poju, izravno ili između redova. No, svatko će razumjeti temeljem osobnog iskustva. Živimo, radimo, putujemo, upoznajemo ljude, udaljavamo se, zbližavamo, mijenjamo, zaljubljujemo, rastemo ili stagniramo, slobodno kažem i nazadujemo. Nije li to ljudski… Osuditi, razumjeti ili pak osjetiti. Rutina, navika, pravila, stereotipi i predrasude o ženama su nešto čemu se Marija s pravom suprotstavlja. I, ako sam dobro razumjela, poziva nas na odgovornu puninu življenja. Tko zna, možda baš danas dopre neka čarobna iskra do nekog usamljenog bića…

Renata Naletilić, prof.