Šta vi niste?

Zanimljivo pitanje. Bilo bi mnogo lakše odgovoriti na  “što ja jesam”. No, prihvaćam izazov. Nisam površna, da se izrazim rječnikom Eurosonga: ne zanima me tajna zdrave kose Meghan Markle, ali me zanima zašto Konstrakta i ostali širom svijeta nemaju zdravstvenu knjižicu. Nisam indolentna, čak suprotno, nekad mislim da me i previše toga dodiruje, nekad pak mislim da je to baš dobro, da nije tako vjerojatno se nikad ne bih dohvatila olovke i bila bih lošija odgojiteljica. Nisam isključiva, ali čvrsto stojim kod svojih stavova, neki ljudi misle da to ne ide zajedno. Nisam ovisna o tuđem mišljenju, mada ga volim čuti, osobito što se tiče mog djelovanja. To je važno, jer tako se popravljamo. Vidim razliku između pakosti i dobronamjerne kritike. Nisam jezgrovita, što se vidi i po odgovoru na ovo pitanje (mogla bih nizati do sutra).

Vaša najbolja osobina i zašto?

Posvećenost. U svemu. Bilo da se radi o poslu, odnosima s ljudima, nekom stanju u kojem se nalazim, nečemu čime se bavim, a jednako posvećeno se ne bavim ničim kad se ničim ne bavim.

Jeste li noćni, dnevni pisac?

Dok sam bila djevojka bila sam noćni, moj je prozor sjao duboko u noć, s obavezama koje donosi brak, majčinstvo, moj posao, postala sam lovac na vrijeme, pišem kad ga uhvatim. U zadnje vrijeme to je češće rano ujutro, jer tada vlada mir u mom domu. Budući  da inspiracija ne bira trenutak, nekad škrabnem koju riječ na papir pa prebirem misli do prilike da ih zapišem. To je stanje koje se ponekad krivo tumači kao ignoriranje, a spada pod frazu “u svom svijetu”. Oni koji me bolje poznaju, razumiju to. Moja obitelj i najbliži prijatelji to s ljubavlju prihvaćaju. No, jednako tako pisanje rijetko stavljam na vrh prioriteta, mislim da to ima veze s mojim osjećajem odgovornosti, koji je uvijek bio jak. Nekako mislim da ću ipak stići izreći sve što želim i da za sve postoji trenutak u vremenu.  Veliki utjecaj na taj odabir je i vrsta posla kojim se bavim i koji je istovremeno život u privilegiranom balonu dječjeg nevinog, prekrasnog svijeta i posao koji vas snažno troši na svim poljima (fizički, psihički, emocionalno)  te neizbježno izaziva vrstu umora koji se kosi sa stanjem potrebnim za pisanje.

Ima li poezija definiciju?

Možda, ali je se ne sjećam. Nisam je tako upoznala. Zavoljela sam je čitajući je. U njoj sam pronašla mnoge odgovore, a način na koji su bili napisani osjetila sam svojim. Osjetila sam da je to način na koji i ja mogu izraziti svoj veliki, mislima napučen svijet. Poezija  sve nekako sažima, kroz slike koje boja lijepim riječima. Nekad  kroz igru ritma i rime, nekad poput rijeke koja izvire bez pravila i jezičnih ograničenja. Pjesnici mnogo toga vide i o mnogočemu razmišljaju, ponajviše snažno osjećaju, a upravo misli i osjećaji ponajviše nas čine ljudima.

Najdraži stih koji ste vi napisali

Uh… Težak odabir… Ali evo, iz pjesme

 

“Djeca leta” :

“Ah, ta luda djeca leta,

stanovnici su nekog sasvim drugog svijeta,

na tlu prašnjavom mjesto im nije,

već tamo gore, gdje sunce se smije,

i modrina plava zauvijek postoji,

ah, nebo, nebo, mi vječno smo tvoji!”

 

 

Ima li tvoja Poezija  svrhu i koja je?

Ima. Nekad je imala svrhu samo za mene, da kroz pisanje izbacim iz sebe ono što me mučilo,  s godinama se to promijenilo. Sada imam neke stvari za izreći kako bi ih i drugi čuli ili u riječi kao u album pohranjujem divne ili bolne životne trenutke. Hoće li ona napisana imati svrhu i za druge? Možda. Možda ne. Kako za koga. Kao što je i sa svim drugim u životu. No ona jest vrsta komunikacije, ona i kad nije napisana kao poruka, to jest. Zato i kad pišem imam osjećaj odgovornosti. Ponajviše zato što se dobro sjećam utjecaja koji ja na mene, posebno u mladosti imala tuđa napisana riječ.

Pjesmice čuđenje u svijetu?

To je tako. Svakodnevno, godinama živim s djecom. Poznajem njihova velika oduševljenja onime na što smo se mi odrasli već navikli. Gledam njihove oči, koje “velike i nijeme rastu pored stvari”. Da, pjesnici su to. Dječje začuđeno oko u odrasloj, mislima napučenoj glavi. Srce na otvorenom dlanu. Riječ bez straha. Djeca odrasloga svijeta. Usput:  A. B. Šimić mi je otvorio vrata u svijet poezije.

Šta vas definira svojom?

O svemu iza čega čvrsto stojim pomno sam i dugo razmišljala. Zato su moji stavovi čvrsti, ali ne i nepromjenjivi. Još uvijek razmišljam.  Oni, a ne trendovi, okolina u kojoj se nalazim, ljudi koje susrećem, upravljaju mojim odlukama. Razumijem da me ljudi stavljaju u određene ladice, no to su njihovi ormari. To su neke od njih stvorene verzije mene.  Ja sam pak ona koja jesam. Volim stajati na svom. Ne volim se svrstavati  jer danas to prečesto znači biti protivan nekome ili nečemu. Taj imperativ da imati stav o nečemu mora neizbježno značiti i borbu protiv neistomišljenika meni je stran. Da npr. pripadanje nekoj kulturnoj zajednici isključuje pripadnost nekoj drugoj. To zauzimanje “strana”, smatram vrlo površnim. No to ne isključuje činjenicu da sam spremna  braniti svoj stav, izreći svoje mišljenje, ali što će druga osoba s njim, to je sasvim njena odluka. Tu slobodu podrazumijevam za druge, ali očekujem i za sebe. No, danas kad su svjetonazor i ideologija postali važniji od kvalitete osobe ili njegovih djela, oni koji ne žele biti nečiji više se ne smatraju svojima, već ničijima. Tako vam se može dogoditi da mada ste vrstan recitator odjednom nećete biti poželjni na pojedinim pjesničkim događanjima i mada imate sve kvalitete potrebne  za neki posao nećete biti podobni za njega zbog svojih stavova. Kakogod, biram ostati svoja. Možda mi mnoga vrata neće biti otvorena, a putevi popločeni, ali eto, nisu bili ni za one kao ja prije mene. Ovdje moram spomenuti da je pjesma koju najviše voli govoriti upravo Šenoina “Budi svoj”!  Nimalo slučajno, zar ne?

Šta je za vas slobodna žena?

Ona žena koja slobodno donosi odluke u svom životu. Od onih najmanjih svakodnevnih do onih velikih životnih. Štošta se podrazumijeva  pod ovim pojmom “slobodna žena”. Reći ću zato iz svog primjera ovako: je li udata žena slobodna? Ne veže li je zavjet braka? Ne, ako je to bio njen izbor. Ima veza koje nisu lanac, nego uže koje spaja. Je li majka troje djece slobodna? Da, ako je to bio njen izbor.  Jer majčinstvo donosi obavezu, ali i neprocjenjiv dar podizanja novih života i bezuvjetne ljubavi. Je li kršćanka slobodna? Da ako učenje vjere za koju se odlučila i kojoj svjesno pripada vidi kao objavljene upute, a ne nametnuta  ograničenja. Jedino ograničenje u smislu slobode koje smatram nužnim za svakoga, ne samo za ženu, je ono koje proizlazi iz slobodne odluke da se čini zlo.

Poruku onima koji žele pisati preziva se još od vas objaviti

Pišite, to je sjajan način razmišljanja. Pišite, jer zaborav krade sjećanja. Pišite, jer valjda su svi oni koji su pisali prije nas znali što rade. Pišite i trudite se pisati još bolje. Nije sve u talentu, nešto je i u znanju i tehnici. Što se tiče objavljivanja, probajte. Samo tako ćete znati vrijedi li ono vama važno išta za druge. Doduše i knjiga kao i pjesma ima neki svoj nama sasvim nepredvidljiv put i život. Možda će vas čitati mnogi, možda samo nekolicina. Kako ćete se s time nositi ovisi o tome koji je bio vaš motiv pisanja. Iz osobnog iskustva reći ću i okušajte se i u drugim granama književnosti. Možda sami sebe iznenadite.  Ja jesam. Od poezije, preko teksta za dječju predstavu i tekstova za pjesme u istoj, došla sam do dramskih obrada tekstova, autorskih predstava za djecu, a preko kratke priče do romana kojem upravo radim “zadnji glanc” . Okušajte se.

Kazalište strast ili?

Kazalište je moja prva velika ljubav. Prvo mjesto na kojem sam se osjetila zaista svojom. Moje milo sanjalište, kako ga volim nazivati. Mjesto najljepše provedenih sati moje mladosti. Gušt bez premca. Igra koju malo što može nadmašiti. Mjesto gdje je sve moguće. Spoj svih umjetnosti. Carstvo svih osjetila. I ljudi. Ljudi na sceni, ljudi iza scene, publika. A ja volim ljude. I tu vezu koja se tka i ostaje dugo. Čestica prašine u svjetlu reflektora. Da i tako malešna stvar u njemu je divna. A ja sam isprobala sve. Glumila, pjevala, plesala, pisala , uglazbljivala, izrađivala scenu i lutke, režirala. Jednom riječju: divotno!

Imate li još nekih izražaja umjetnosti?

Da. Bogu hvala, darova ima. Vremena i prilike manje. No u mnogome sam se kao što sam već navela ipak okušala. Još čeka slikanje. To nikako ne stignem. Bit će nadam se i za to prilike.

poruka za čitatelje sa portala budi svoja

Jedna od neizostavnih karakteristika života su odabiri, vječiti odabiri! U slučaju nas koje se smatramo umjetnicama, vječita  borba  svakodnevice i želje za stvaranjem. Prioriteti. Najvažnije je biti svjesna da je svaki odabir na kraju samo naš. Čak i onaj na koji radije ne bismo pristale, a pristajemo. Svijest o tome, jača našu samostalnost istovremeno nas oslobađajući od zamjeranja drugima za naše odabrane neslobode. A to je važno. Preuzeti odgovornost za svoje odluke. Tu je mir. A iz mira je sve bolje. Za nas i za druge. Neću vam davati savjete, ali ću vam poželjeti da pronađete smisao i svrhu u svom životu i da pronađete ljubav. Onu sa velikim Lj. Onu koja je zakon nad zakonima i koja oplemenjuje sve čega se dotakne. Nju vam želim, svima.

 

 

 

 948 total views,  1 views today