Maja Tomas rođena je 1956. u Splitu u brojnoj
splitskoj obitelji Kuzmanić. Završila je gimnaziju u
Splitu, te je 1981. diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru – smjer turizam.
Svestrana je umjetnica koja svoje impresije
iskazuje poezijom, umjetničkom fotografijom, pjevanjem i glumom u kazalištu, tv dramama i filmu.
Više joj je pjesama uglazbljeno.
Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Hrvatskog
književnog društva Rijeka, Matice hrvatske, Kulture
snova Zagreb, udruge Čakavski jazik, Hrvatsko-australsko literarnog i umjetničkog društva Sydney
(Australija), Hrvatskog društva skladatelja…

Osobito su dojmljive pjesme na splitskoj čakavici, koje samim zvukom kao da pokreću valove emocija te svjedoče o bliskosti, dubokoj ukorijenjenosti u
boje, okuse i mirise zavičaja i snažnoj povezanosti s
atmosferom osunčanog i bezvremenog, „najlipšeg na
svitu“, Splita, a ta iskonska blizina pjesnikinje s rodnom grudom i voljenim gradom zrcali se u njenim stihovima kao odraz raznobojnih, dijamantnih svjetala
uz rivu u mirnom, noćnom moru:
„Vonjaš ka rusulica
Lip si ka najlipja
Lipotica
Najlipja od
Najlipjih lipotica
Splite moj… „
(„Splite moj„)
Iako se čini da je tradicija poetike jednostavnosti, u recentnoj hrvatskoj poeziji, nekako izašla iz mode
pred naletom brbljavih, modernističkih i kvaziavangardnih poetskih izričaja koji dominiraju našom književnom scenom posljednjih desetljeća, autori poput Maje
Tomas svjedoče kako je i dalje živa u suvremenim
pjesmama i posvećenost svakoj riječi i stihu, kao i
povratak snažnim tradicijskim korijenima, koji svoj izvor
nalaze jednako u biblijskim psalmima, kao i u povijesnoj hrvatskoj književnosti koja živi kroz stoljeća.
A povijest nas je višestruko podučila kako kvalitetu pjesme ne određuju književni pravci i vremenite poetike kojima ona pripada ili ne, već sam bitak
pjesme kao svojevrsnog vremeplova u riječima, koji
dosiže ili ne dotiče dimenziju vječnosti, odnosno trajnog nezaborava.
Upravo pjesme koje ne mare za ladice u kojima će biti u budućnosti pohranjene, najsretnija su
mjesta susreta stihova i smisla i katarzične baklje za
uzlet duša prema bezvremenom Parnasu.
Novi rukopis Maje Tomas “Ljubičaste oči” kao
da ilustrira sve ranije rečeno, donoseći u prividnoj
jednostavnosti misaonost, koja se diskretno razotkriva u blagim gradacijama stihova i nenametljivim poantama koje dotiču univerzalne istine.

Budućeg čitatelja sigurno neće ostaviti ravnodušnim ni izrazito emotivne pjesme posvećene članovima obitelji, kao i prijateljima te onima koji su već
otišli put Neba, niti će im promaknuti slikoviti detalji
prirode, koju pjesnikinja osobito štuje i koja ne promoče njenom pjesničkom i slikarskom oku, no najviše od svega što prožima ovu poeziju i zaslužuje
naše divljenje je iskrena vjera, njeno neslomljivo povjerenje u život i njegove putove koji nas, ako smo
dostojni po dobroti, Očinskom rukom, nakon svega,
vode u svijet trajne ljepote i ljubavi.
Zbog svih ovih nadahnutih i istodobno nepretencioznih treptaja i poetske čistoće, zbirka pjesama
Maje Tomas “Ljubičaste oči” zaslužuje našu pozornost i pohvalu, jer oživotvoruje na osobit način pjesničku riječ, kao štivo prepuno diskretne, ali i duboko
radosne nade te povjerenja u iskonsku moć Riječi da
nas, već sada, sve poveže smislom i zaliječi ljepotom
stihova.
U Koprivnici 9. ožujka 2022.
Maja Kušenić Gjerek, profesionalna književnica

 141 total views,  1 views today