Mjesec: svibanj 2022.

Poetski opus Marije Lovrić – Crnjac

No Comments
Jednostavni, a opet tako profinjeni naslovi jedne hercegovačke poetese: Tragovi minulog vremena, Ulice života, Gdje je nestala ljubav, Tango za kraj i Oluja. Nenametljivim, posve prirodnim, neušminkanim stilom Marija Lovrić – Crnjac nas bespredmetno navodi na razmišljanje jednom svježinom i neposrednošću; tkanjem vlastitih misli vješto revidira stare, duboko ukorijenjene zakone ne samo kršne nam Hercegovine nego i velikog dijela Balkana. Pozabavila se traganjem za sebstvom nakon što je iz nje izbilo ono intelektualno, osjetilno i misaono JA. Naslovi kronološki odgovaraju njenim dobnim i iskustvenim previranjima i saznanjima. Osjetila je Marija nepodudarnost stvarnog i općenito predočenog stanja, kako na društvenoj pozornici tako i na intimnijim poljima. I ne bi se dobro osjećala da nije ostavila pisani trag, da nije povela ženski svijet ka jednom novom svjetlu…
Načelno, u suglasju s prirodom Hercegovke su poput kamena čvrste i postojane, poput Sunca nad ovim krajem daju toplinu; griju, žare i pale tek ako su ostvarene, uvažene i slobodne, a stjerane u kut poput, opet našeg, crnostriga ne daju na se.
Tragovi minulog vremena (2 008.)
Dođe, tako, ljudsko biće do točke na kojoj stane. Osvrne se unatrag i rezimira minulo vrijeme. Sagleda vlastite uspjehe, neuspjehe, saznanja, istine, neistine, promašaje… Naučeni jedno, uočavamo i druge pojavnosti. Gradimo sebe, vlastitu osobnost, širimo vidike, rastemo na iskustvenim, osjetilnim i saznajnim temeljima proživljenog života. Promjena je nužna, jedino je ona konstantna. Vrijeme i okolnosti diktiraju pravila, ali nude i nove mogućnosti…
Ulice života (2 011.)
Relativno mlada osoba uočava brzinu prolaznosti vremena. Život nije posut laticama ruža. Svi imamo uspone i padove, tamnu i svijetlu stranu života. Svatko ide svojom ulicom; traži oslonac, sigurnost, bezuvjetnu ljubav. Romantičarske težnje mlade žene, punina koju daje uzvraćena ljubav – temelj ostvarenja u drugim sferama života…
Spoznaja da se mijenjamo, podjednako i muškarci i žene, mijenjaju se i naši prioriteti, očekivanja pa dolazi do otuđenja, razočaravanja. Naviru misli besmisla, samoće, osjetilnih lomova. Idila ljubavne romanse, izgledno je, ne traje vječno. Valja ustati i krenuti dalje. Tek što je iskusila čaroliju bračnog života i majčinstva uviđa stvarnu veličinu svojih roditelja. Nosi ta dugo čekana uloga i svoje breme. No, Marija se ne želi prepustiti stihiji navike. Želi ostvaren život. Nadalje uočava da svaka veza s ljudima ostavlja trag, oblikuje našu osobnost. 4 djevojke se sa sjetom prisjećaju bezbrižnosti i lakoće slobodnog življenja; 4 ili 444 ili tko zna koliko mladih žena na razmeđu očekivanog i stvarnog. Oplaču slušajući poznate hitove i opet idu dalje. Nije onako kako su očekivale…
Neku dodatnu ljepotu otkriva pri susretu s malom djecom. Naravno, ne mogu ni pomisliti što ih sve čeka. I ne trebaju. Neka što duže budu djeca. Za ostalo će se život pobrinuti. Tko će im biti uzor, utrti put, biti tu za njih ako se odrasli rano predaju. Nema predaje, ma što nas snašlo. Nitko nije sam. Nikome cijeli život ne cvjetaju ruže; i trnja ima za sve. Ali riječ, izgovorena ili napisana, očovječuje čovjeka. Tko zna kakva koga čarolija čeka, u čemu će naći smisao, zbog čega će putovati do kraja svoga puta i u konačnici koliko će čije putovanje ulicama života trajati. Nije smak svijeta selidba u drugu ulicu, niti upoznavanje njenih stanara. Sve je to život – iskustvo i škola…
Gdje je nestala ljubav (2 013.)
Ljubav – temeljna odrednica ljudskoga roda. Voljen čovjek stvara, nevoljen razara. Od svih vrsta ljubavi, možda je ipak, najnepredvidivija ona prvotna – ljubav između muškarca i žene. Svakako dijete prvo osjeti, iako je dugo ne zna imenovati, roditeljsku ljubav; ubrzo je tu i bratska i prijateljska ljubav, ljubav prema prirodi pa vremenom prema puno odrednica. No, na svakom tom polju ljudi, načelno, osjete i razočaranje. Nekad utemeljeno, a nekad uslijed pretjeranih očekivanja ili pak pogrešno protumačenih riječi, gesta, djela… Međutim, od postanka svijeta istraživala se ljubav. Tražili su joj se razlozi, uzroci i nerijetko se uzimala zdravo za gotovo. U moru ljudskih poimanja ljubavi nerijetko je stradavala žena. Manje-više nota vidljiva i danas. A, vjetar se vezat’ ne može. Iščitavajući brojne književne zapise, slušajući ne manje brojne priče nije teško uočiti da su žene često morale voljeti mimo svoga odabira. Vjerojatno su i htjele, samo ljubav nije mogla vječno trajati. Negdje zasigurno jeste, ali kako se ikad iskreno moglo voljeti u ropskom odnosu neovisno o tomu kako je upakiran. Sve i da nije bivalo kako je bivalo, tko može jamčiti ljubav kad se ona rodi i kad bez ljudske suglasnosti umre u čovjeku… I mi smo učeni da gledamo sebi proviđenja. Pod proviđenjem se uglavnom smatralo da nađemo osobu s kojom ćemo stupiti u brak. Nismo ni pomišljali da je život podjednako vrijedan i ako smo u braku ili ne, i ako imamo djecu ili ne. Dakako, autorica se ne protivi ničemu od tog. Obitelj je uistinu važna svetinja. I svatko bi, vjerojatno, volio da ona prva zaljubljenost bude ljubav do kraja života. Ali, ne biva baš tako. Htjeli mi ili ne, nestaje. Možda ima neki tajnoviti rok trajanja, možda se pod određenim okolnostima gasi, a možda je poprilično jasno da sama ljubav za dugovječnu opstojnost romanse nije dovoljna. Ni stupanje u brak nije jamstvo vječne ljubavi. Međuljudski odnosi su možda kompleksni, možda jednostavni, ali obzirom da je svako ljudsko biće podložno promjenama na svim poljima, na temelju čega uopće možemo nekome obećati ljubav do kraja života. Nije riječ ni o osveti, ni o iskorištavanju, ne daj Bože o mržnji; jednostavno to više nije to. Bilo jednostrano ili obostrano nema mjesta zlobi ni osudama, ljutnji, neprijateljstvu…
Tango za kraj (2 017.)
Ples muškarca i žene protkan strašću. Sudbonosni spoj. Dosegnute visine dodirima prstiju. Iskonska ljubav. Buktinja koju ne želi zaustaviti. Koraci su to probuđenih posve prirodnih želja koje ponekad valja sakriti od pogleda i teorija moraliteta dušobrižnika koji majstorski vezu koncima izmišljenih priča… Različita iskustva šire vidike. Svako na svoj način obogaćuje. Od partnera koji nas nauče da uživamo u trenutku, da nigdje ne žurimo, da je pogled čudo, ali i da čarolija ne traje vječno do prvih ljubavnih razočaranja. Uzaludno je dugo čekati. Čemu prerano izbijene sijedih vlasi? Nailazi žena (naravno i muškarac) na vješte manipulatore koji ipak pokažu, kad-tad, pravu ćud. Nedvojbeno je da takva osobnost i nije baš uvijek njihov osobni odabir; izvjesnije je da ih je nešto negativno do toga dovelo, ali to je ipak problem s kojim se sami moraju suočiti i nositi.
Prvo razočaranje je najbolnije. Srušeni idealno zamišljeni snovi. Razočarana žena tuguje, vidi u sebi gubitnicu, osamljuje se. Tko nam je usadio strah od bliskosti? Otkud nam pomisao da će opet biti tako ili možda još gore, još bolnije? No, drugi završetak ipak manje boli. Ljudi se udaljavaju i otuđuju.

Bilo je lijepo

koliko je moglo biti. Ne prepoznaje se više. Sad je to neka druga žena; iz paćenice transformirana u lavicu. Vlada emocijama puno zrelije, realističnije. Ne želi živjeti u mulju svakodnevice. Sve ima svoj početak i kraj. Parovi se na tračnicama života gube, veza više nema prvotni sjaj, prelazi u naviku, navika u dosadu, a dosada u netrpeljivost. Čemu takvo zajedništvo? Nakon kraja slijedi neki novi početak, na svim poljima pa tako u ljubavi.

Uočava Marija i ljude koji u ime ljubavi dižu ruku na čistu ljepotu. Nema opravdanja. Izgubljeni likovi, sretni tek na slikama…Nije li brojnim ženama upravo ljepota križ življenja, prikladna meta ženomrzaca (podjednako i muškog i ženskog spola), nezadovoljnih vlastitim životima. Tek pokoji romantik zaostale i pogubljene sredine uživa u sanjama i ne plaši se komentara dične nam kasabe. Studen kamen jeste u Hercegovini, ali srce Hercegovke je vruće. I neće se predati. Zdrava, uz pomoć Boga slijedi svoj put. Ljudi je neće omesti, ma tko bili. Bunt je u mladoj pjesnikinji; zar da sumnja u svoj razum, zar da kukavički plješće golom caru. Ne, nije to Marija, nije to narav Hercegovke; zar da poput poslušne ovčice slijedi slijepce kod zdravih očiju; zar da šuti kad je pozvana da svjedoči. Ne, šutnja nije uvijek zlato; slijepa poslušnost nije pohvalna značajka žene; ravnodušnost još manje; divljenje očitim glupostima i nelogičnostima također; baš kao ni bježanje od strasti na bilo kojem polju, niti bojazan od promjene… Marija je odabrala svoj ples, živi svoj život, ne bježeći od vrela emocija bez obzira koliko romansa trajala. Valja otplesati tango za kraj, poželjeti sreću i otisnuti se u novu epizodu života s osmijehom na licu.
Oluja (2 021.)
Nije to klasično nevrijeme; ne u ovoj zbirci. Stihovi otkrivaju neku drugu oluju – oluju emocija. To je ona oluja koja vraća u život, daje energiju, oplemenjuje. Zna se roditi iza brodoloma života, nerijetko kada čovjek pomisli da je gotovo. Nju ne možemo naručiti, niti isplanirati. Ona ne bira ni vrijeme, ni mjesto, ni okolnosti. To je za pjesnikinju čarolija. I jeste. Međutim, veliki broj ljudi se ne usudi voljeti, ne podržavaju sreću već žive iluziju o sreći. S druge strane postoje oni koji se usude voljeti izvan nametnute norme. Slušaju glas svoga srca bez obzira na ishod. Usred pustinje života zna se ukazati oaza. Zar da se ne napijemo svježe vode… To je ona ljubav koja istovremeno daje mir, sigurnost i podiže u visine. Donese ona neku novu dimenziju življenja, vraća očima sjaj. Voljena žena je opijena, sretna, vedra. Na krilima ljubavi ne dotiče niti mrzovolju niti zlobu. Poglavito u ovom kaotičnom vremenu ljudima treba ljubav, i to ona bezuvjetna ljubav. Neobvezujuća. Ovo je hvalospjev ljubavi iz perspektive mlade strastvene žene, intelektualke. Nije li strast nota koja se očituje u svim aspektima života. Samo strastveni ljubitelji nekoga ili nečega donose sjaj tami učmalosti življenja i rada. Čast tradiciji, čast borbi na bilo kojem polju ljudskosti, iznimna čast onima koji se odvaže voljeti. Ljubav je bespredmetno tema o kojoj poete najviše poju, izravno ili između redova. No, svatko će razumjeti temeljem osobnog iskustva. Živimo, radimo, putujemo, upoznajemo ljude, udaljavamo se, zbližavamo, mijenjamo, zaljubljujemo, rastemo ili stagniramo, slobodno kažem i nazadujemo. Nije li to ljudski… Osuditi, razumjeti ili pak osjetiti. Rutina, navika, pravila, stereotipi i predrasude o ženama su nešto čemu se Marija s pravom suprotstavlja. I, ako sam dobro razumjela, poziva nas na odgovornu puninu življenja. Tko zna, možda baš danas dopre neka čarobna iskra do nekog usamljenog bića…
Renata Naletilić, prof.

 887 total views

Podijeli:

Pjesnici mnogo toga vide i o mnogočemu razmišljaju, ponajviše snažno osjećaju, a upravo misli i osjećaji ponajviše nas čine ljudima.

No Comments

 

Šta vi niste?

Zanimljivo pitanje. Bilo bi mnogo lakše odgovoriti na  “što ja jesam”. No, prihvaćam izazov. Nisam površna, da se izrazim rječnikom Eurosonga: ne zanima me tajna zdrave kose Meghan Markle, ali me zanima zašto Konstrakta i ostali širom svijeta nemaju zdravstvenu knjižicu. Nisam indolentna, čak suprotno, nekad mislim da me i previše toga dodiruje, nekad pak mislim da je to baš dobro, da nije tako vjerojatno se nikad ne bih dohvatila olovke i bila bih lošija odgojiteljica. Nisam isključiva, ali čvrsto stojim kod svojih stavova, neki ljudi misle da to ne ide zajedno. Nisam ovisna o tuđem mišljenju, mada ga volim čuti, osobito što se tiče mog djelovanja. To je važno, jer tako se popravljamo. Vidim razliku između pakosti i dobronamjerne kritike. Nisam jezgrovita, što se vidi i po odgovoru na ovo pitanje (mogla bih nizati do sutra).

Vaša najbolja osobina i zašto?

Posvećenost. U svemu. Bilo da se radi o poslu, odnosima s ljudima, nekom stanju u kojem se nalazim, nečemu čime se bavim, a jednako posvećeno se ne bavim ničim kad se ničim ne bavim.

Jeste li noćni, dnevni pisac?

Dok sam bila djevojka bila sam noćni, moj je prozor sjao duboko u noć, s obavezama koje donosi brak, majčinstvo, moj posao, postala sam lovac na vrijeme, pišem kad ga uhvatim. U zadnje vrijeme to je češće rano ujutro, jer tada vlada mir u mom domu. Budući  da inspiracija ne bira trenutak, nekad škrabnem koju riječ na papir pa prebirem misli do prilike da ih zapišem. To je stanje koje se ponekad krivo tumači kao ignoriranje, a spada pod frazu “u svom svijetu”. Oni koji me bolje poznaju, razumiju to. Moja obitelj i najbliži prijatelji to s ljubavlju prihvaćaju. No, jednako tako pisanje rijetko stavljam na vrh prioriteta, mislim da to ima veze s mojim osjećajem odgovornosti, koji je uvijek bio jak. Nekako mislim da ću ipak stići izreći sve što želim i da za sve postoji trenutak u vremenu.  Veliki utjecaj na taj odabir je i vrsta posla kojim se bavim i koji je istovremeno život u privilegiranom balonu dječjeg nevinog, prekrasnog svijeta i posao koji vas snažno troši na svim poljima (fizički, psihički, emocionalno)  te neizbježno izaziva vrstu umora koji se kosi sa stanjem potrebnim za pisanje.

Ima li poezija definiciju?

Možda, ali je se ne sjećam. Nisam je tako upoznala. Zavoljela sam je čitajući je. U njoj sam pronašla mnoge odgovore, a način na koji su bili napisani osjetila sam svojim. Osjetila sam da je to način na koji i ja mogu izraziti svoj veliki, mislima napučen svijet. Poezija  sve nekako sažima, kroz slike koje boja lijepim riječima. Nekad  kroz igru ritma i rime, nekad poput rijeke koja izvire bez pravila i jezičnih ograničenja. Pjesnici mnogo toga vide i o mnogočemu razmišljaju, ponajviše snažno osjećaju, a upravo misli i osjećaji ponajviše nas čine ljudima.

Najdraži stih koji ste vi napisali

Uh… Težak odabir… Ali evo, iz pjesme

 

“Djeca leta” :

“Ah, ta luda djeca leta,

stanovnici su nekog sasvim drugog svijeta,

na tlu prašnjavom mjesto im nije,

već tamo gore, gdje sunce se smije,

i modrina plava zauvijek postoji,

ah, nebo, nebo, mi vječno smo tvoji!”

 

 

Ima li tvoja Poezija  svrhu i koja je?

Ima. Nekad je imala svrhu samo za mene, da kroz pisanje izbacim iz sebe ono što me mučilo,  s godinama se to promijenilo. Sada imam neke stvari za izreći kako bi ih i drugi čuli ili u riječi kao u album pohranjujem divne ili bolne životne trenutke. Hoće li ona napisana imati svrhu i za druge? Možda. Možda ne. Kako za koga. Kao što je i sa svim drugim u životu. No ona jest vrsta komunikacije, ona i kad nije napisana kao poruka, to jest. Zato i kad pišem imam osjećaj odgovornosti. Ponajviše zato što se dobro sjećam utjecaja koji ja na mene, posebno u mladosti imala tuđa napisana riječ.

Pjesmice čuđenje u svijetu?

To je tako. Svakodnevno, godinama živim s djecom. Poznajem njihova velika oduševljenja onime na što smo se mi odrasli već navikli. Gledam njihove oči, koje “velike i nijeme rastu pored stvari”. Da, pjesnici su to. Dječje začuđeno oko u odrasloj, mislima napučenoj glavi. Srce na otvorenom dlanu. Riječ bez straha. Djeca odrasloga svijeta. Usput:  A. B. Šimić mi je otvorio vrata u svijet poezije.

Šta vas definira svojom?

O svemu iza čega čvrsto stojim pomno sam i dugo razmišljala. Zato su moji stavovi čvrsti, ali ne i nepromjenjivi. Još uvijek razmišljam.  Oni, a ne trendovi, okolina u kojoj se nalazim, ljudi koje susrećem, upravljaju mojim odlukama. Razumijem da me ljudi stavljaju u određene ladice, no to su njihovi ormari. To su neke od njih stvorene verzije mene.  Ja sam pak ona koja jesam. Volim stajati na svom. Ne volim se svrstavati  jer danas to prečesto znači biti protivan nekome ili nečemu. Taj imperativ da imati stav o nečemu mora neizbježno značiti i borbu protiv neistomišljenika meni je stran. Da npr. pripadanje nekoj kulturnoj zajednici isključuje pripadnost nekoj drugoj. To zauzimanje “strana”, smatram vrlo površnim. No to ne isključuje činjenicu da sam spremna  braniti svoj stav, izreći svoje mišljenje, ali što će druga osoba s njim, to je sasvim njena odluka. Tu slobodu podrazumijevam za druge, ali očekujem i za sebe. No, danas kad su svjetonazor i ideologija postali važniji od kvalitete osobe ili njegovih djela, oni koji ne žele biti nečiji više se ne smatraju svojima, već ničijima. Tako vam se može dogoditi da mada ste vrstan recitator odjednom nećete biti poželjni na pojedinim pjesničkim događanjima i mada imate sve kvalitete potrebne  za neki posao nećete biti podobni za njega zbog svojih stavova. Kakogod, biram ostati svoja. Možda mi mnoga vrata neće biti otvorena, a putevi popločeni, ali eto, nisu bili ni za one kao ja prije mene. Ovdje moram spomenuti da je pjesma koju najviše voli govoriti upravo Šenoina “Budi svoj”!  Nimalo slučajno, zar ne?

Šta je za vas slobodna žena?

Ona žena koja slobodno donosi odluke u svom životu. Od onih najmanjih svakodnevnih do onih velikih životnih. Štošta se podrazumijeva  pod ovim pojmom “slobodna žena”. Reći ću zato iz svog primjera ovako: je li udata žena slobodna? Ne veže li je zavjet braka? Ne, ako je to bio njen izbor. Ima veza koje nisu lanac, nego uže koje spaja. Je li majka troje djece slobodna? Da, ako je to bio njen izbor.  Jer majčinstvo donosi obavezu, ali i neprocjenjiv dar podizanja novih života i bezuvjetne ljubavi. Je li kršćanka slobodna? Da ako učenje vjere za koju se odlučila i kojoj svjesno pripada vidi kao objavljene upute, a ne nametnuta  ograničenja. Jedino ograničenje u smislu slobode koje smatram nužnim za svakoga, ne samo za ženu, je ono koje proizlazi iz slobodne odluke da se čini zlo.

Poruku onima koji žele pisati preziva se još od vas objaviti

Pišite, to je sjajan način razmišljanja. Pišite, jer zaborav krade sjećanja. Pišite, jer valjda su svi oni koji su pisali prije nas znali što rade. Pišite i trudite se pisati još bolje. Nije sve u talentu, nešto je i u znanju i tehnici. Što se tiče objavljivanja, probajte. Samo tako ćete znati vrijedi li ono vama važno išta za druge. Doduše i knjiga kao i pjesma ima neki svoj nama sasvim nepredvidljiv put i život. Možda će vas čitati mnogi, možda samo nekolicina. Kako ćete se s time nositi ovisi o tome koji je bio vaš motiv pisanja. Iz osobnog iskustva reći ću i okušajte se i u drugim granama književnosti. Možda sami sebe iznenadite.  Ja jesam. Od poezije, preko teksta za dječju predstavu i tekstova za pjesme u istoj, došla sam do dramskih obrada tekstova, autorskih predstava za djecu, a preko kratke priče do romana kojem upravo radim “zadnji glanc” . Okušajte se.

Kazalište strast ili?

Kazalište je moja prva velika ljubav. Prvo mjesto na kojem sam se osjetila zaista svojom. Moje milo sanjalište, kako ga volim nazivati. Mjesto najljepše provedenih sati moje mladosti. Gušt bez premca. Igra koju malo što može nadmašiti. Mjesto gdje je sve moguće. Spoj svih umjetnosti. Carstvo svih osjetila. I ljudi. Ljudi na sceni, ljudi iza scene, publika. A ja volim ljude. I tu vezu koja se tka i ostaje dugo. Čestica prašine u svjetlu reflektora. Da i tako malešna stvar u njemu je divna. A ja sam isprobala sve. Glumila, pjevala, plesala, pisala , uglazbljivala, izrađivala scenu i lutke, režirala. Jednom riječju: divotno!

Imate li još nekih izražaja umjetnosti?

Da. Bogu hvala, darova ima. Vremena i prilike manje. No u mnogome sam se kao što sam već navela ipak okušala. Još čeka slikanje. To nikako ne stignem. Bit će nadam se i za to prilike.

poruka za čitatelje sa portala budi svoja

Jedna od neizostavnih karakteristika života su odabiri, vječiti odabiri! U slučaju nas koje se smatramo umjetnicama, vječita  borba  svakodnevice i želje za stvaranjem. Prioriteti. Najvažnije je biti svjesna da je svaki odabir na kraju samo naš. Čak i onaj na koji radije ne bismo pristale, a pristajemo. Svijest o tome, jača našu samostalnost istovremeno nas oslobađajući od zamjeranja drugima za naše odabrane neslobode. A to je važno. Preuzeti odgovornost za svoje odluke. Tu je mir. A iz mira je sve bolje. Za nas i za druge. Neću vam davati savjete, ali ću vam poželjeti da pronađete smisao i svrhu u svom životu i da pronađete ljubav. Onu sa velikim Lj. Onu koja je zakon nad zakonima i koja oplemenjuje sve čega se dotakne. Nju vam želim, svima.

 

 

 

 947 total views

Podijeli:
Categories: Priče jedne žene

LJUBIČASTE OČI U LIRSKOJ SVJETLOSTI

No Comments

Maja Tomas rođena je 1956. u Splitu u brojnoj
splitskoj obitelji Kuzmanić. Završila je gimnaziju u
Splitu, te je 1981. diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru – smjer turizam.
Svestrana je umjetnica koja svoje impresije
iskazuje poezijom, umjetničkom fotografijom, pjevanjem i glumom u kazalištu, tv dramama i filmu.
Više joj je pjesama uglazbljeno.
Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Hrvatskog
književnog društva Rijeka, Matice hrvatske, Kulture
snova Zagreb, udruge Čakavski jazik, Hrvatsko-australsko literarnog i umjetničkog društva Sydney
(Australija), Hrvatskog društva skladatelja…

Osobito su dojmljive pjesme na splitskoj čakavici, koje samim zvukom kao da pokreću valove emocija te svjedoče o bliskosti, dubokoj ukorijenjenosti u
boje, okuse i mirise zavičaja i snažnoj povezanosti s
atmosferom osunčanog i bezvremenog, „najlipšeg na
svitu“, Splita, a ta iskonska blizina pjesnikinje s rodnom grudom i voljenim gradom zrcali se u njenim stihovima kao odraz raznobojnih, dijamantnih svjetala
uz rivu u mirnom, noćnom moru:
„Vonjaš ka rusulica
Lip si ka najlipja
Lipotica
Najlipja od
Najlipjih lipotica
Splite moj… „
(„Splite moj„)
Iako se čini da je tradicija poetike jednostavnosti, u recentnoj hrvatskoj poeziji, nekako izašla iz mode
pred naletom brbljavih, modernističkih i kvaziavangardnih poetskih izričaja koji dominiraju našom književnom scenom posljednjih desetljeća, autori poput Maje
Tomas svjedoče kako je i dalje živa u suvremenim
pjesmama i posvećenost svakoj riječi i stihu, kao i
povratak snažnim tradicijskim korijenima, koji svoj izvor
nalaze jednako u biblijskim psalmima, kao i u povijesnoj hrvatskoj književnosti koja živi kroz stoljeća.
A povijest nas je višestruko podučila kako kvalitetu pjesme ne određuju književni pravci i vremenite poetike kojima ona pripada ili ne, već sam bitak
pjesme kao svojevrsnog vremeplova u riječima, koji
dosiže ili ne dotiče dimenziju vječnosti, odnosno trajnog nezaborava.
Upravo pjesme koje ne mare za ladice u kojima će biti u budućnosti pohranjene, najsretnija su
mjesta susreta stihova i smisla i katarzične baklje za
uzlet duša prema bezvremenom Parnasu.
Novi rukopis Maje Tomas “Ljubičaste oči” kao
da ilustrira sve ranije rečeno, donoseći u prividnoj
jednostavnosti misaonost, koja se diskretno razotkriva u blagim gradacijama stihova i nenametljivim poantama koje dotiču univerzalne istine.

 

Budućeg čitatelja sigurno neće ostaviti ravnodušnim ni izrazito emotivne pjesme posvećene članovima obitelji, kao i prijateljima te onima koji su već
otišli put Neba, niti će im promaknuti slikoviti detalji
prirode, koju pjesnikinja osobito štuje i koja ne promoče njenom pjesničkom i slikarskom oku, no najviše od svega što prožima ovu poeziju i zaslužuje
naše divljenje je iskrena vjera, njeno neslomljivo povjerenje u život i njegove putove koji nas, ako smo
dostojni po dobroti, Očinskom rukom, nakon svega,
vode u svijet trajne ljepote i ljubavi.
Zbog svih ovih nadahnutih i istodobno nepretencioznih treptaja i poetske čistoće, zbirka pjesama
Maje Tomas “Ljubičaste oči” zaslužuje našu pozornost i pohvalu, jer oživotvoruje na osobit način pjesničku riječ, kao štivo prepuno diskretne, ali i duboko
radosne nade te povjerenja u iskonsku moć Riječi da
nas, već sada, sve poveže smislom i zaliječi ljepotom
stihova.
U Koprivnici 9. ožujka 2022.
Maja Kušenić Gjerek, profesionalna književnica

 138 total views

Podijeli:
Categories: Budi svoja