Poeziju Zvjezdane Čagalj u zbirci U ime i za ime treba vidjeti kao proizvod razbarušene, rapsodične imaginacije, kao poetsku misao koja u svom tijeku kroz sipku materiju jezika uzima sve što joj je potrebno za ostvarenje krajnjeg dometa te misli u kojoj JA nije samo subjekt emisije nego je i pošiljalac i posrednik istodobno.

Tako treba shvatiti i naslov zbirke.

U njemu ono u ime govori u ime jednog i drugog, tj.u ime autorice i u ime onog zbog čega posreduje u jeziku, vodeći istodobno brigu za ime, odnosno za nomen ( a on je u ovom slučaju i omen), za nomenklaturu, imenovanje svega što u ime te misli treba posredovati u komunikaciji i s nekom višom instancom, gdje joj je polazište, i s adresatom, do kojeg želi doprijeti tekstotvornim činom.

Rapsodičnu svoju misao, budući da je ona uvijek ćudljiva, autorica povremeno kroti primjenom stegovnog modela – vezanim stihom što ga piše glatko, s osloncem na najbolje domete hrvatskog vezanog stiha, služeći se najčešće 12-tercem (6+6), a i, 11-tercem, jampskim 8-ercem i drugim metrima, sučeljavajući tako ono klasično i ono ekspresivno – romantično, kao dva pola vlastite osobe. Autorica stoga često osjeća potrebu objasniti sebe, uspostaviti vlastitu dijagnozu, pa u pjesmi „Dijagnostička“ kaže: „Priznajem samodijagnostički, da, ja sam hiperaktivac s osobno izvađenim nalazima,/s osobno obavljenim vještačenjem/ nad samom sobom!“. Uvjerena je da je najbolji poznavalac sebe : „Ta tko me bolje poznaje/ s obje strane kože,/ Tko bolje vidi silnice na potezu od udova do mozga i natrag, / Od mene samopromišljene milion puta dnevno ?!“ (Dijagnostička).

Autorica neprestano zauzima autoironično – obrambeni stav prema sebi i svijetu, pišući stihove neprestane, hrabre vivisekcije i samodijagnostike u kojoj svaki nalaz – pjesma u naslovu dobiva oznaku stanja ili postupka: „Dijagnostička“, „Dječačaka“, „Misaona“,  „Scontna“, „Naporna“, „Unutarnja“, „Glazbena“, „Dvojaka“, „Rastresita“, „Maskirna“, „Osakaćena“, „Pootočena“, „Upitna“ (4 puta), „Nezamjetljiva“, „Amnestirana“, „Nepotrebna“, „Ljubavnička“, „Raspukla“, „Obrnuta“, „Odvrnuta“ itd.

Svaki od tih naslova jest dvosmjerni kod što jednim krakom vodi k autorici, a drugim k čitaocu.To je zapravo sastanak liječnika i suca koji: „Dugo će raspravljati o dijagnozi jednog bića/ koje umire prije nego se naživi!!!“ (Dijagnostička).

Poezija Zvjezdane Čagalj uočljivo se izdvaja iz recentne hrvatske poezije tzv. ženskog rukopisa. Ona ga ne pretvara u neki tobožnji, muškobanjasti , naprotiv, ona ne bježi od svoje ženstvenosti, od spomenute romantične ekspresije.

Ona piše: „Ja sam zajahala um/ čvrsto ga stežući slabinama/ da dočeka konje…//Sjajna plava ergela ušla je u koral od šipražja/ i sve je bilo kao glazba noći u kojoj zaspi sve / osim misli…“ (Misaona).

Svoje ženstvo autorica ne izbjegava potvrditi ljubavnim stihovima ispunjenim sanjarijom o idealnom ljubavniku: „ Voljela bih da si vitez/ i da češće braniš čast drznice / koja te pogledala plutajućim očima / zabranjenih sokova. // O, kako bih te čekala/ u kuli tajnovitih hodnika / i vjerovala nepotrebno/ u vjernost…/ i kako bih naredila  da se / otvaraju vrata na tvoj dah…// Tisuće podsukanja odjednom bi / skliznulo nauljenom kožom / i ja bih se predala tebi / sva od nježnih bradavica, / sva od drhtaja / i sasvim nesvoja…“ (Viteška).

Pri tome, ona je potpuno svjesna preverovske banalnosti i rutine muško – ženskih bračnih ili sličnih odnosa : „On je upalio televizor./ Utakmica je / i svijet je stao…/ ja sam prevrtala album (…) / onda je on uzeo mobitel. / Snimio to što gleda / i podijelio svijetu/ kao da ostali nemaju / kutiju života…/ Ja sam plakala, / pomalo sjetno. / Pomalo sjetno…“ (Uključi enter).

Ona je hodala jednom stranom / on se vukao drugom stranom. / (…) svi ostali su išli natraške. (Asketska).

Autorica osjeća otuđenost, samoću i prolaznost: „Vidiš li sve ove ljude oko nas“ / Za stotinu godina svi ćemo biti mrtvi! / To je prolaznost, sine moj !“ (Asketska).

Zato uzvikuje: „ Neke me!“ (Nepatvorena). Ustrajna je: „Ja ću čekati / Jabukov dan / i pitu s cimetom / narezanu za nedolazak.“ (Lutajuća).

U vrijeme inducirane kome poezije na općoj razini ( osim cajki i narodnjaka koji su joj zdušno prigrljeni nadomjestak, autorica osjeća izlišnost pisanja poezije danas, pa pita: „ Tko je još na groblju prodao dvije knjige poezije?“ (Oproštajna). Unatoč rezignaciji pitanjem se ohrabruje: „Tko bih ja bila da mi nije pjesme?“ (Upitna).

Izravno izjavljuje: „Pišem / i nek ne čita tko hoće.“ (Ljekovita). Svakom je čitatelju to, dakle, na volju, a međutim, učini li tako, bit će na gubitku.

Poezija Zvjezdane Čagalj dobrodošlo je osvježenje za današnju hrvatsku poeziju. U njoj je i život i „smrt jedne duše  koja je vjerovala bezuvjetno“, koja nepoznatom, eventualnom čitaocu iskreno govori : „ Bila jednom jedna duša, / slućajni prolazniče, / koja je pustila da je zgazi ljubav.“ (Smrt jedne duše…).

Tom slučajnom prolazniku upućeni su sljedeći stihovi: „ Hajde, pročitaj ovu pjesmu, / ona je za tebe, otišlo moje (…) // Hej, pročitaj korake kroz vjetar / i prepoznaj ipak one čudne sjene / kada sam, tajna, šuljala se drumom, / da se cvijeće ne dotakne mene. // Osjećaš li, svako slovo mlatara po duši, / svaki zarez ko nada se vije, / svaka slikai ljubi i guši,/ u svakoj se tvoj zagrljaj krije…//Daj, molim te, pjesmi mi pročitaj!“ (Kvarljiva).

Taj poziv nije samo Zvjezdanin poziv slučajnim prolazniku, to je poziv našem obespjesmljenom u koji u ime (svoje) i za ime (svijeta) Zvjezdana Čagalj upućuje sve svoje stihove napominjući: „ Moje su pjesme tokovi mene.“ (Odvrnuta).

To su pjesme Žene koja kaže:“ Ako me ikada itko / Uzme za muzu svoje pjesma, / Uzme za model svoje slike, / napiše temu za vječnu skladbu o ljubavi, / Počet ću plakati kao obična žena / S pravom na suze!“ (Odlučna).

U autozrcalnoj pjesmi „Zvjezdana“ ona iskreno predlaže: / Zovite me imenom, / Imenom koje nisam dugo voljela / I bilo mi je čudno biti tkana od snova i srebra“; odlučno tvrdi: „ I mogu biti / i ne biti sve, / Tek ono što jesam / kutri u devet slova / Imena moga / Slučajnog…“ (Zvjezdana).

Tih devet slova razraslo se ove pjesme.

Neka ih čitaju žene i svi koji su s njima, u njima, uz njih i bez njih, s „punim pravom na suze“, s punim pravom na bitku za vječni život poezije.

Dubrovnik, 06.12.2021.                                                                                   Luko Paljetak

 118 total views,  2 views today