VESNA ŠTULIĆ

Maslina u književnosti i uopće u umjetnosti zaslužuje posebno mjesto. Maslina je simbol snage, čvrstoće i otpornosti. Simbol je odanosti i vjernosti, ulje masline Homer je zvao tekućim zlatom, pobjednicima na Olimpisjkim igrama na glave se stavljao maslinov vijenac, Penelopin bračni krevet bio je od panja masline i da ne zaboravimo ono najvažnije maslina u krščanstvu, simbol Božje providnosti. Sva ta simbolika zapravo bila mi je nit vodilja kroz zbirku Maslina nedorečena. Isto tako kako sam u predgovoru napisala, jer sam smatrala da je potrebno to reći, zbirku sam napisala iz inata, ali onog pozitivnog prema sebi, jer sam smatrala da trebam pored ovih mojih deset izdanih knjiga i još nekoliko koje čekaju svoju objavu, trebam književnosti dati nešto drukčije, više. I onda sam se našla kako čitam jednu pjesmu Vesne Parun, nakon toga sam preslušavala video uratke o njoj, čitala sam sve novinske zapise, knjige, biografije i dogodila se ta jedna sinergija. Nastala je prva pjesma, nakon koje sam se dobro isplakala, uz moju sliku koju sam objavila, na koju mi je prijateljica rekla „ličiš na Vesna Parun“,  i odjednom kao da sam vidjela Vesnu Parun pokrajsvog ramena i počeli smo razgovarati imaginarno kroz stihove.

I dok mnoge autore zanimaju Vesnine pjesme, mene je zanimao njen život, ali ne da čačkam po njemu, već da nađem te poveznice između nas dvije, (npr. njen otac i moja majka bili su iz istog mjesta; datum vjenčanja nam je isti sa dvadeset godina razlike; ne volimo baš haiku; u pjesničkom životu dešavale su nam se neke gotovo iste nelagodnosti itd) ne umanjujući pri tom ni malo vrijednost njezina dijela i onog što ona predstavlja za književnost, već smo se nas dvije našle kao dvije žene različite generacije, a opet sa jednim životnim iskustvom i kao žene i kao pjesnikinje i tako smo počele jednu intimnu poetsku priču o životu, ljubavi i poeziji. Upravo zbog toga mišljenja sam da bi se zbirka mogla prilagoditi za scensko izvođenje i to mi je jedna od sljedećih želja.

To je svojevremeni hommage Vesni Parun. No zbirka ima dvije cjeline i ova druga Sedef ptica tu su pjesme posvećene maslini na jedan drugačiji ljubavni način i o tome ne bih previše govorila, pustila bi da čitatelji otkriju o čemu se radi, da probaju odgonetnuti zemljovid duše koji provlačim kroz zbirku.

Poruka zbirke? Pa upravo ono što sam napisala na samom početku zbirke: Slatko je, med nije, grko je, pelin nije. E sad, zar nisu i ljubav i život i poezija takvi.

Vesnu Parun kao i sebe Vesnu indentificiram s maslinom iz razloga što kako sam na početku govoreći o maslini kao simbolu rekla : snažna, čvrsta i opstojna. Zar nije Vesnina poezija napokon našla svoje mjesto kroz nas koji ju na neki svoj nama svojstven način veličamo i nadamo se da ćemo svojim stihovima ili bar pričanjem o njoj ponukati mnoge da uzmu njezine knjige u ruke i urone u tu dubinu stiha. Isto tako se nadam da će se to dogoditi i sa Maslinom nedorečenom.

„…Kada bi mogle otputovati jednom,

otići zauvijek,

na onaj hrvatski Lezbos,

otok pjesnika,

stvoren božanskim nadahnućem,

u igri svjetla i sjene

na kome kao da je vrijeme stalo,

samo rastu borovi i masline…

O, koliko je glasan taj zov

broda dok para more,

no, ja se po prvi put bojim povratka.“

(iz pjesme Kada bi mogle)

Da, taj Lezbos je zapravo taj naš otok, otok  njenog oca i moje majke, koji je iznjedrio dosta pučkih pjesnika.

Sljedeći moj projekt prozna je knjiga Na rubu ravnodušnog mora, kao i zajednička zbirka nas „fanova“ Vesne Parun –  Sto ruža za Vesnu Parun i radujem se tom projektu.

Ne mogu izdvojiti po čemu sam svoja u Maslini nedorečenoj, svoja sam u svemu, jer kada razgovaram sa Parunicom opet progovaram ja svojim načinom opjevavanja, a osim toga ovo nije samo zbirka o njoj, ali najbolje je to napisala recenzentica Zorika Pavlović Davidović:

„ Maslina ostaje nedorečena, jer pjesnikinja ne nameće svoj uvid i svoja tumačenja, već nam ostavlja široki pejzaž koji možemo dopuniti, oplemeniti kroz odgovore koje moramo potražiti u svom bitku. „Osoljene“ pjesme, od morskih i nebeskih suza osjetit ćete na obrazima kao oslobođenje vlastitih suspregnutih emocija, u ogledalnom, duhovnom prepoznavanju.

I naravno, vraćat ćete im se uvijek sa novim entuzijazmom, tragajući za riječima koje ste, možda nekad, nesvjesno progutali i prešutjeli, koje stoje sapete u grlu, čekajući kap zlatnog ulja da poteku.“

 297 total views,  1 views today