Najvažnije od svega voljeti i prihvatiti sebe i imati mali krug velikih ljudi

No Comments
Pozdrav, zovem se Martina Sabljić, magistrica sam fizioterapije,

živim u Širokom Brijegu i ovo je moja priča, priča jedne žene…

Kako sam odrastala, tako su se moje ambicije i želje za budućnost mijenjale, te sam od učiteljice i kozmetičarke postala fizioterapeut, ono čime se danas bavim. I hvala Bogu da je tako. Ovim zanimanjima zajednički je rad i interakcija s ljudima, a djeca su moja posebna ljubav, tako da sam kroz svoje zanimanje obuhvatila sve to.

Smatram da je empatija potrebna u svakom poslu i radu sa ljudima, i da na kraju u ovom mom  poslu pristup prema pacijentu može čovjeka ili zadržati ili odbiti. Naravno da su vještina i znanje ključni za to, ali ako ne pokažeš emocije ponaosob svakom čovjeku  i ne pristupiš mu tako da se on osjeća kao da je jedini važan za vas u tom trenutku, vjerujem da bi ljudi to prepoznali. Za mene pacijenti nisu samo broj osoba koji prođe kroz ruke, nego stvarno proživljavam svaki njihov problem kao da je moj.

Moram priznati da se u zadnje vrijeme ,možda posljednjih godinu, dvije, svijest ljudi o važnosti fizioterapije u svakodnevnom životu uvelike promijenila. Ljudi shvaćaju važnost kretanja i eliminiranja stresa kroz razne manualne tehnike i masaže, te kineziterapiju.                        Naravno da ima tu još prostora za raditi na tome kako bi mi terapeuti educirali ljude o važnosti stavljanja sebe ispred svih obaveza, jer ubrzan tempo života nekada nas natjera da usporimo, da tijelu treba odmor i vrati dva koraka unazad, i tada ljudi shvaćaju da svijet ide dalje  i bez njih, te da ZDRAVLJE NEMA CIJENU.
Fizioterapija ima svojih ogranaka u svim sferama života, pa su tako i skupine ljudi koji traže pomoć različite. Radim sa djecom korektivne vježbe(skolioza, kifoza, O i X koljena, nepravilno držanje…) ,sa neurološkim bolesnicima i stanjima post Covid, sportašima, trudnicama, ljudima koji većinu svoga vremena provode sjedeći, ili pak rade naporan fizički posao… Kažem vam ja, kada ne znate šta vam je otiđite kod fizioterapeuta .

Pa najveće zadovoljstvo mi je kada pomognem čovjeku, svjesna sam toga da možda neću odgovarati svima, da neću moći riješiti problem kod svih i to mi je sasvim ok. Ima nas dosta i svatko može naći nekoga po svojoj mjeri. A ipak najveće zadovoljstvo mi predstavljaju djedovi i bake kojima kako oni kažu svojim osmjehom utoplim dom. 🙂

Ne bih mogla biti slastičarka, ne volim kuhanje, nemam smisla za dekoraciju i fine poslove… Ali mogu sve to iza nekoga očistiti, tu se odlično snalazim. 😀

Kod drugih ljudi cijenim marljivost, urednost i točnost. Možda je to profesionalna deformacija ,ali stvarno ne volim kada čekam, ali ni kada kasnim(riiijetko).

BUDI SVOJA- tako kratak slogan,a duboko značenje, što bi se reklo gađa u sridu. Volim čuti i znati da žena radi i ne ovisi o mužu, roditeljima, djeci. Smatram da takve žene imaju i više samopouzdanja, da cijene sebe i svoje vrijednosti. Pod radom ne mislim samo na posao , nego i na  rad na sebi i osobni rast, jer na kraju nije cilj svidjeti se svima. Najvažnije od svega voljeti i prihvatiti sebe i imati mali krug velikih ljudi. 🙂

Budući da sam žena i da sam se sama uz Božju pomoć naravno, borila za svoje mjesto pod ovim nebom mogu s ponosom reći da je moja priča, priča jedne žene.
Obitelj,dečko i prijatelji su oni koji me podržavaju u mojim odlukama,daju savjete i sugestije,ali ipak na kraju ja sama udarim glavom od zid ili lagano prođem kroz njega.

 500 total views,  1 views today

Podijeli:
Categories: Priče jedne žene

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)