Došašće ili advent (lat.adventus = dolazak) je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine (osim kod istočnih vjernika, kojima počinje 1. rujna).
U došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću.
U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi
Moderne haljine ove sezone obuhvaćaju širok spektar haljina za sve situacije od poslovnih do šetnja gradom.
Česte su haljine s prorezom sa strane, te padajućih rukava. Moderne dužine obuhvaćaju od mini do dugih haljina, iako se većina haljina ove sezone zadržava u zoni srednje dužine haljina. Moderne su neutralne svijetle boje, pastelne boje, ali i jake boje posebno plava i zelena, te klasična crna.
Cvjetni kao i kontrastni uzorak vrlo su česti u kolekciji.
Osim toga ističe se i karirani uzorak.
Koji god uzorak da izaberete odražavat će Vaš stil. a to je ono najbitnije. Zar ne?
Jedna od najuspješnijih Mostarki, odvjetnica Nada Dalipagić, koja je u ulozi sutkinje provela 23 godine,
uvijek je bila dijelom velikih predmeta.
Njen odnos prema poslu i sve što je postigla motivirali su i njene kćerke Danijelu i Jelenu da krenu majčinim stopama
PRAVOSUĐE POZIV ILI…
Pravosuđe je moja strast i ljubav – 23 godine sam bila Sudac i 18 godina odvjetnica. Odvjetništvo je izuzetno odgovoran i stresan posao, ali s druge strane pruža bezgraničnu mogućnost da ispoljite svoju kreativnost i humanost jer ste svakodnevno u prilici da pomognete ljudima koji su oštećeni u nekom svom zagarantiranom pravu. Najljepši dio posla je kada pomognete klijentu koji Vam je ukazao povjerenje. Za mene osobno najteži dio posla je kada imam povrijeđena prava djece iz bilo kojega osnova jer su to najranjiviji sudionici naših života, a nisu u stanju sami se izboriti sa neugodama koje ih snađu bilo iz obiteljskih razloga ili bilo kojeg drugog razloga. Veoma bolno podnosim nasilje prema djeci i u tom dijelu ne mogu se dovoljno distancirati i ne razmišljati o ovim predmetima.
Inače, odvjetništvo je takav posao da ne možete doći kući i zaboraviti na predmete jer nosite sudbine ljudi sa sobom i uvijek se iznova preispitujete da li se dovoljno uradili za svoju stranku.
KAKO DOŽIVLJAVATE UMJETNOST
Svojevrstan bijeg od odgovornog i stresnog posla je ljubav prema umjetnosti. Posebno volim slikarstvo, a moji omiljeni slikari su Marin Topić i Nina Acković – pravi predstavnici svoje Hercegovine koji mogu stati uz bok najvećih svjetskih slikara.
Često sam bila predmet interesa slikara i to smatram božjim darom.
PANDEMIJA
Korona je poremetila cijeli svijet, a mi smo je preboljeli svi u obitelji. Apsolutno podržavam vakcinaciju jer je po mom mišljenju jedini način da se suprotstavimo ovoj opakoj bolesti i da se vratimo normalnom životu. Nemogućnost da vidite i zagrlite svoje najbliže, svoje prijatelje, da niste u mogućnosti putovati i radovati se u punom smislu životu, dovoljno govori šta je ova bolest načinila cijelome svijetu.
Apsolutno podržavam borbu znanstvenika i liječnika protiv ove bolesti i imam u iste povjerenje.
VAŠ CVIJET
Najviše volim ružu jer je ona kraljica cvijeća.
ŠTO MISLITE O SLOGANU – DA VRIJEDIŠ KOLIKO PUTUJEŠ
Mnogo sam putovala sa svojim suprugom Sašom, a posebno prije pandemije i žalosti me što to sada ne činimo u mjeri kojom bi oboje bili zadovoljni. Skupa sa svojim unucima ipak najradije posjetimo Dalmaciju.
VAŠA MOSTARSKA IMPRESIJA
Mostar volim iznad svega. To je grad u koji su me doveli moji roditelji kao bebu u naručju i cijeli svoj život vežem za ovaj grad. Ovdje imam obitelj, moje voljene unuke, prijatelje i ne bi ga zamijenila ni za jedan drugi grad na svijetu. Ovo je grad po mojoj mjeri – sa izvanrednim položajem, blagom klimom i dobroćudnim ljudima. Ovdje sam završila školu, doživjela prvo zaljubljivanje, ostvarila svoju karijeru, dobila obitelj na koju sam ponosna i šta bih ja tražila više u bilo kojem drugom dijelu svijeta.
KAD BISTE SE OPET RODILI
Da se ponovno rodim, mislim da bih uradila sve kao i do sada.
ŠTO ZA VAS ZNAČI – BITI SVOJA
Biti svoj znači imati svoj cilj, svoju zvijezdu, težiti istoj i ne odustajati. Posebno bih podcrtala obrazovanje, ulaganje u sebe u svakom smislu jer je to ono što vam niko ne može oduzeti. Uz sve to baviti se onim što volite jer je to jedini način da budete zadovoljni. Ako uz to imate obitelj u kojoj ste podržavani, vi ste bez sumnje sretna osoba.
Pozdrav, zovem se Martina Sabljić, magistrica sam fizioterapije,
živim u Širokom Brijegu i ovo je moja priča, priča jedne žene…
Kako sam odrastala, tako su se moje ambicije i želje za budućnost mijenjale, te sam od učiteljice i kozmetičarke postala fizioterapeut, ono čime se danas bavim. I hvala Bogu da je tako. Ovim zanimanjima zajednički je rad i interakcija s ljudima, a djeca su moja posebna ljubav, tako da sam kroz svoje zanimanje obuhvatila sve to.
Smatram da je empatija potrebna u svakom poslu i radu sa ljudima, i da na kraju u ovom mom poslu pristup prema pacijentu može čovjeka ili zadržati ili odbiti. Naravno da su vještina i znanje ključni za to, ali ako ne pokažeš emocije ponaosob svakom čovjeku i ne pristupiš mu tako da se on osjeća kao da je jedini važan za vas u tom trenutku, vjerujem da bi ljudi to prepoznali. Za mene pacijenti nisu samo broj osoba koji prođe kroz ruke, nego stvarno proživljavam svaki njihov problem kao da je moj.
Moram priznati da se u zadnje vrijeme ,možda posljednjih godinu, dvije, svijest ljudi o važnosti fizioterapije u svakodnevnom životu uvelike promijenila. Ljudi shvaćaju važnost kretanja i eliminiranja stresa kroz razne manualne tehnike i masaže, te kineziterapiju. Naravno da ima tu još prostora za raditi na tome kako bi mi terapeuti educirali ljude o važnosti stavljanja sebe ispred svih obaveza, jer ubrzan tempo života nekada nas natjera da usporimo, da tijelu treba odmor i vrati dva koraka unazad, i tada ljudi shvaćaju da svijet ide dalje i bez njih, te da ZDRAVLJE NEMA CIJENU.
Fizioterapija ima svojih ogranaka u svim sferama života, pa su tako i skupine ljudi koji traže pomoć različite. Radim sa djecom korektivne vježbe(skolioza, kifoza, O i X koljena, nepravilno držanje…) ,sa neurološkim bolesnicima i stanjima post Covid, sportašima, trudnicama, ljudima koji većinu svoga vremena provode sjedeći, ili pak rade naporan fizički posao… Kažem vam ja, kada ne znate šta vam je otiđite kod fizioterapeuta .
Pa najveće zadovoljstvo mi je kada pomognem čovjeku, svjesna sam toga da možda neću odgovarati svima, da neću moći riješiti problem kod svih i to mi je sasvim ok. Ima nas dosta i svatko može naći nekoga po svojoj mjeri. A ipak najveće zadovoljstvo mi predstavljaju djedovi i bake kojima kako oni kažu svojim osmjehom utoplim dom. 🙂
Ne bih mogla biti slastičarka, ne volim kuhanje, nemam smisla za dekoraciju i fine poslove… Ali mogu sve to iza nekoga očistiti, tu se odlično snalazim. 😀
Kod drugih ljudi cijenim marljivost, urednost i točnost. Možda je to profesionalna deformacija ,ali stvarno ne volim kada čekam, ali ni kada kasnim(riiijetko).
BUDI SVOJA- tako kratak slogan,a duboko značenje, što bi se reklo gađa u sridu. Volim čuti i znati da žena radi i ne ovisi o mužu, roditeljima, djeci. Smatram da takve žene imaju i više samopouzdanja, da cijene sebe i svoje vrijednosti. Pod radom ne mislim samo na posao , nego i na rad na sebi i osobni rast, jer na kraju nije cilj svidjeti se svima. Najvažnije od svega voljeti i prihvatiti sebe i imati mali krug velikih ljudi. 🙂
Budući da sam žena i da sam se sama uz Božju pomoć naravno, borila za svoje mjesto pod ovim nebom mogu s ponosom reći da je moja priča, priča jedne žene.
Obitelj,dečko i prijatelji su oni koji me podržavaju u mojim odlukama,daju savjete i sugestije,ali ipak na kraju ja sama udarim glavom od zid ili lagano prođem kroz njega.
Prvotno majka dviju blizanki, zatim književnica,, a sve to kroz poslovnu o političku karijeru.
U ovom tekstu možete iščitati priču jedne žene.
Kako je biti majka blizanki?
Majčinstvo je uvijek izazov, događa se velika promjena u životu žene, a zamislite kad sve to ide odjednom dva puta. Kad sam tek otišla na pregled i kad je doktor nešto rekao na latinskom, mislila sam da nešto nije u redu, a kad je dodao, da ćemo imati dvije bebe, ako sve bude u redu, za muža i mene je bio svojevrsni pozitivni šok. Sama trudnoća je bila, s obzirom da se radi o blizankama, odlična, doslovno sam do porodiljnog, bez ikakvih poteškoća i problema radila. Onda su na svijet došle Petra i Paula. Neprocjenjiv je osjećaj kad u svojim rukama držite dva mala čuda, dva mala savršenstva. Naravno, prvi mjeseci poslije poroda bili su za mene osobno stresni, jer kad su dvije bebe, sve radite dva puta. Pogotovo jer nisu nešto naročito spavale,kao većina beba, ali kao što i sve u životu prođe, tako prođe i to. Danas ne mogu vjerovati, da su već u šestom razredu, nekako su mi brzo odrasle, a kao da sam ih jučer držala kao bebice u naručju. Ispočetka jest teže, ali kako su odrastale, to je predivno, jer su jedna drugoj najbolje prijateljice i sve prolaze skupa.
Jesu li blizanke identične i naravski?
Moje blizanke su dvojajčane, potpuno različite, fizički i karakterom. Tako je bilo otkad su bile malene, točno su se podijelile, jedna „muževa“, a jedna „moja“ po izgledu, kad uzmemo naše fotografije kad smo bili maleni.
Po meni je to čak i prednost, jer je dobro da svatko od nas razvija svoju osobnost. Izgledaju puno odraslije za svoju dob, cijelo vrijeme su najviše u svom razredu.
Što te nadahnjuje u tvom majčinstvu?
Kao što sam već rekla, majčinstvo je izazov, roditeljstvo je izazov. Trudim se da im zajedno s mužem pružim toplinu i ljubav, ukazujem na pozitivne vrijednosti. Svoje rediteljstvo shvaćam kao ulogu da im pomognem da rašire svoja krila i da same donose odluke. Tako je bilo od malena. Puštam ih da one izgrađuju same sebe, ne namećem im ništa, pa čak i kad pogriješe, pustim ih, jer to je sastavni dio života. S druge strane očekujem od njih odgovornost. Tu prije svega mislim na njihove obveze koje imaju. Kad su krenule u školu u prvi razred, objasnila sam im da je njihova odgovornost da se brinu za zadaće, torbu, spremanje knjiga, te da nisam ja ta koja se za to mora brinuti, kao i biranje odjeće koju će to jutro obući. Ne možemo očekivati savršenstvo od djece, Dogodi se da i sama pogriješim, no, uvijek se izvinem i kažem oprosti, da znaju da je u redu praviti greške, svi ih imamo.
Kako spajaš majčinstvo i poslovne i političke obveze?
Uz trud i rad sve se može. Da je lako, nije, ali dobra organizacija čini čuda. Muž Josip mi je velika potpora u svemu što radim, tako da smo tu dobar tandem. Dok su još bile malene, čuvala ih je svekrva, dosta su pomagale tete, kad je bilo što trebalo i to je doista jedno veliko olakšanje, jer uz poslovne obveze koje imam, bez pomoći teško ide.
Sada je već drugačija situacija, već mi odrastaju i postaju velike cure, da se stvarno zapitam kako nam je vrijeme prošlo.
No, bez obzira na poslovne obveze, važno je s djecom kvalitetno provoditi vrijeme. Posvetiti im se, slušati ih, igrati se s njima i nije bitna količina vremena, nego kvalitetno provedeno vrijeme. Naš obvezni ritual, dok su bile male jest čitanje knjige pred spavanje, da ih prekrstim i blagoslovim svaku večer. Sad kad su malo veće, sve isto radimo, samo ne čitamo knjige u tolikoj mjeri, ma da i to i danas znamo, već se više posvetimo razgovoru i naravno nezaobilazni zagrljaji za laku noć.
Šta je za tebe književnosti i što nam uskoro najavljuješ?
Književnost je hrana duši. To često ponavljam i ponavljati ću. Od djetinjstva sam voljela čitati, jer sam shvatila da čitanjem mogu biti u bilo kojem djelu svijeta, mogu biti moreplovac koji plovi beskrajnom pučinom ili pak princeza, mogu se poistovjetiti s bilo kojim likom iz knjige. To me je uvijek inspiriralo. Davne 1997. godine sam napisala prvu pjesmu i tada sam otkrila da svoje misli mogu prenijeti na papir. Te sam tako počela pisati. Shvatila sam da mogu, ne samo čitati o likovima, nego i stvoriti likove, opisati ih, udahnuti im život. To je ono što me i dalje potiče na stvaranje. Tako da nakon pet zbirki pjesama, koje imam dosad u svom opusu, uskoro slijedi i roman.
Za kraj bih htjela poslati jednu poruku vašim čitateljima. Od svoje osamnaeste godine, počela sam se baviti politikom, na prvih par izbora nisam prošla, od okoline dobijete savjete tipa „odustani, vidiš da to dobivaju samo određeni itd. itd.“ da dalje ne nabrajam, ali nisam odustajala, jer smatram da imam puno toga za ponuditi i kad sam ušla najprije u Gradsko vijeće, pa potom u Skupštinu, ta ista okolina koja je govorila da odustanem sad kaže „Lako je tebi“. Kad imate snove nemojte se bojati ostvariti ih, ne marite za okolinu, jer ako ćete čekati da vam okolina da potvrdu da ste u nečemu dobri, nećete je dobiti, ali i ne treba vam. Vaš život je samo vaš i svaka odluka koju donesete je samo vaša. Ne njihova, vaša. Stoga se nemojte bojati uzeti svoj život u svoje ruke i ostvariti sve ono što želite i o čemu sanjate.
Zadnjih godina, posebice na društvenim mrežama nailazimo na plus size modele koji ponosno pokazuju svoje obline. Nakon tipično anoreksični modela, sada imamo suštu suprotnost.
No najbitnije je dobro se osjećati u svojoj koži – ljepota je ionako u oku promatrača.
Lucija Lugomer, inspirativna je mlada dama zanosnih oblina pred čijom je ljepotom pokleknuo čak i talijanski Vogue. Snažnog samopouzdanja i pozitivne energije koja isijava iza svake njene objave na društvenim mrežama, Lucija svakodnevno ponosno promovira obline i osnažuje sve nas da prihvatimo sebe i svoje tijelo sa svim nesavršenostima.
Enologinja Katarina Primorac i laborantica Natalija Brala osvojile su vinski svijet Istre koji ih je potpuno začarao pa se od Istre više ne mogu odvojiti. Ovaj uspješan mladi ženski tandem zaslužan je za mnoga odlična vina koja se danas nude u Istri, a ove su godine stvorile i nešto osobito – šampionsku malvaziju Vinistre skromnog vinara Denisa Bernobića iz Markovca pokraj Poreča. Bilo je to dosad nepoznato ime na istarskoj vinskoj sceni, ali su ga 31-godišnja Hercegovka Katarina i 27-godišnja Dalmatinka Natalija izvukle iz anonimnosti. I vjerujemo da nije posljednji vinar koji će dodatno obogatiti ionako bogatu istarsku vinsku scenu.
Figure orašara potječu iz kasnog 17. stoljeća. Nastale su u Njemačkoj, točnije na prostoru Rudne gore (njemački: Erzgebirge). Jedna od priča o nastanku i stvaranju figura zasluge pripisuje obrtniku iz Seiffena. Figure su kroz povijest često bile predmet darivanja, te su se u nekom trenutku počele povezivati s Božićem. Postale su popularne u 19. stoljeću kada su se počele širiti u obližnje europske zemlje. Kako je rasla potražnja, tako je započinjala i masovna proizvodnja figura. Friedrich Wilhelm Füchtner (1844. – 1923.) je u Njemačkoj poznat kao “otac figure orašara”. Koristeći tokarski stroj započeo je njihovu masovnu proizvodnju 1872. godine u svojoj radionici u Seiffenu, Saskoj.[5][6][7]
Dekorativne figure orašara postale su popularne izvan Europe nakon Drugog svjetskog rata, kada su brojni američki vojnici koji su bili stacionirani u Njemačkoj, pri povratku u Sjedinjene Američke Države sa sobom donosili figure orašara kao suvenir. Daljnja popularizacija orašara dolazi od baletaOrašar kojeg je skladao Petar Iljič Čajkovski. Balet je nastao kao adaptacija priče Orašar i kralj miševa koju je napisao E. T. A. Hoffmann. Balet Orašar se sredinom 20. stoljeća počeo izvoditi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je postao najgledanija izvedba u vrijeme božićnih praznika. To je pomoglo da figure orašara postanu božićna dekoracija te prepoznatljiv božićni ukras cijele zapadne kulture
